Tjedan za nama ostavio je gorak okus u ustima. Umrlo je jedno malo nevino biće, nakon duge bitke s opakom bolešću, specijal-201012070191004-Nora Šitum umrla je u SAD-u. Možda nikada nije niti imala šansu, na kraju krajeva, poslali smo je na eksperimentalno liječenje koje je do sada polučilo, koliko znam, samo jedan potvrđeni uspjeh, no njezina je smrt ipak potresla građane ove zemlje koji su se ujedinili kako bi joj pomogli. Nije jedino dijete koje je umrlo ovoga tjedna, nažalost, bilo ih je mnogo u svijetu, a vjerojatno ih je bilo i u Hrvatskoj, ali nju smo na neki način svi upoznali i putem medija zavoljeli.
Nakon što smo objavili vijest, u redakciji je zavladala teška, mučna tišina kakvu, moram priznati, nikad nisam doživio u takvom okruženju. I svi bismo voljeli da smrt Nore "Fore", Strašnog lava, ima neko značenje, neku lekciju koju bismo mogli naučiti, nešto što bi toj žalosti dalo smisao, ali bojim se da nema. Jednostavno je smrt.
Ostaje možda to što se jesmo ujedinili kao zajednica, pokazali da smo malo više od hrpe ljudi okupljenih na određenom arbitrarno određenom teritoriju, ali taj je moment, bojim se, prošao i možemo se nastaviti mlatiti.
Uhodani scenarij
Jer, mržnja je kod nas ipak daleko jača od ljubavi. A u predizborno vrijeme, postaje kao dobro uhodani orkestar, glasnija i jača. Samo se solističke uloge mijenjaju - ovoga puta to su Mamić i Ruža Tomašić – dok su na puhačkim instrumentima braniteljske udruge, gude stranke i strančice desnice, arti-201303220779006, a HDZ i specijal-201012070191004-Tomislav Karamarko zadovoljno drže notni papir. Stari dobro uhodani scenarij.
Premijer specijal-201012070191004-Zoran Milanović na to je zauzeo jedini ispravni stav, stav da takav govor, da fašizam i ksenofobija koji su stalni problem u hrvatskom društvu ne mogu i ne smiju proći. S jedne strane to mu je dužnost, kako po funkciji, tako po političkoj opredijeljenosti, a s druge, to je dobrodošao ideološki boj koji poput dimne zavjese skreće pozornost s gospodarskih tema o kojima Milanović i njegova vlada nemaju ni nakon više od godine dana mandata što za reći. Ili s arti-201303210395006.
Fokus premijerovih napada međutim postali su mediji. Izvrnuli su njegove riječi i bavili se trivijalnostima umjesto da se bave srži problema, dok su istovremeno značajan prostor dali upravo onima koji koriste govor mržnje da svoje stavove dodatno obrazlože. Milanović je zbog toga s pravom nezadovoljan njima i kao građanin i obveznik plaćanja RTV pristojbe, imao je pravo reći što je želio. Nije htio prijeći preko toga i to je u redu, ali mora znati da i njegove riječi imaju težinu, što je na svojoj koži osjetila ekipa Dnevnika 3, koja je smijenjena i to nakon što je HRT prkosno deklarirala svoju nezavisnost od politike i odlučnost da ne popusti pritiscima. Daleko od toga da je njihovu smjenu Milanović tražio, dapače, taj potez kao da je povukao netko tko bi ga želio diskreditirati.
Premijer nema oružja?
No, ipak je malo smiješno da jedan hrvatski političar govori o stanju u medijima na način na koji je to učinio premijer Milanović kada je politika dozvolila i omogućila, a to i dalje čini, srozavanje profesionalnih standarda, prava i integriteta novinara, kada godinama dozvoljava prikriveno zapošljavanje sve jeftinije novinarske radne snage putem famoznih RPO ugovora, kada kaznenim zakonom omogućava i olakšava progon novinara, kada ne donosi zakone koji bi uredili medije, kada je upravo njegova vlada za račun privatnih interesa dovršila uništavanje Vjesnika i kada, na kraju krajeva, sam Milanović još uvijek masno koristi usluge jednog medijskog koncerna.
Premijer kaže da on drugog oružja osim da govori nema. Ne bih se baš složio.
