"Mala moja, ti u plavoj bluzi / skini gaće pa mi se naguzi..." Svi ste čuli za ovaj bećarac, koji je Branimir Čolaković prije tri godine na manifestaciji 'Ljeto valpovačko' otpjevao policajki na dužnosti, da bi zbog toga prije nekoliko dana bio osuđen na globu od dvije tisuće kuna. Već sama činjenica da je policajka Marija IIičić prijavila bećara zbog napjeva kojim se našla uvrijeđena, kao žena i kao službeno lice na dužnosti, izazvala je lavinu jalove javne polemike, u kojoj nisu izostali niti glasovi slavnih pjevača bećaraca poput Miroslava Kiće Slabinca. "Stručna javnost", radom i činjenicom mjesta rođenja vezana za narodni napjev koji je uvršten i na UNESCO-vu listu nematerijalne baštine, jednodušna je u ocjeni da je pravna država pretjerala, odnosno da policajka Iličić nije postupila u duhu slavonske tradicije, koja, kad je o bećarcu riječ, uglavnom nalaže onome tko mu se nađe na meti da šuti i trpi ili da jednakom mjerom uzvrati - bećarcem na bećarac. Uz ovu ocjenu, da je pravna država pretjerala u progonu nepoćudnog bećarca, pristalo je i većinsko narodno mišljenje, uz različitu argumentaciju.
- Bećarac je bećarac i u njemu je svašta dozvoljeno. Tko se na to
vrijeđa, nije spreman za bećarac. U ovoj konkretnoj situaciji
radilo se o povorci i kulturnoj manifestaciji u kakvoj su takve
stvari normalne. (...) U povorci se svašta pjeva. Kad se na
Đakovačkim vezovima prolazilo pokraj katedrale pjevalo se i
biskupu. Naravno, ništa ružno, ali nije se uvrijedio, komentirao
je valpovački slučaj Alen Jakobović, još jedan
"stručnjak", pjevač tamuraškog sastava Garavi.
Slučaj je uistinu zanimljiv i vrijedan polemike i o njemu se može
raspravljati na više razina, od prava službene osobe da u vrijeme
obavljanja dužnosti ne trpi ništa što smatra uvredom, preko prava
žene da ustane protiv uvrede i poniženja makar bili odjeveni i u
narodnu nošnju, do razine koja propituje političku korektnost i
daje na znanje da neozbiljne, bolje rečeno vedre stvari poput
bećarca naprosto ne treba shvatiti preozbiljno.
Prema enciklopedijskoj definiciji, "bećarac (prema tur. bekār:
neženja, od perz. bīkār: besposlen) je vedar pučki napjev, često
razuzdan, koji se izvodi u svatovima i drugim veselim
prigodama". Kao što iz navedenog primjera vidimo, on je vrlo
često lascivan, što će reći puten, bludan; raspušten, razvratan;
sablažnjiv, bestidan. Takve bećarce, lascivne do neukusa,
uglavnom izvode muškarci, a meta su im, naravno, žene. Ženski
bećarci su kudikamo "blaži", da ne kažemo pametniji od muških:
"Moj dragane, žene su me klele / što sam jela tvoje karamele."
Dakako, u slavonskim selima naći će se i slobodnijih, jačih žena,
koje ne pristaju na potčinjenost ni u čemu pa ni u bećarcu.
Nađete li se u svatovima s takvom bećarkom, možda ćete čuti i
ovaj bećarac: "Mili bože koji bolje može / da je znati pa da mu
je dati." Međutim, takvih bećarki je malo i gotovo u pravilu ih
bije glas kakav prosječna žena u slavonskom selu sebi ne želi
priuštiti. To nam, između ostalog, govori da je slavonska žena u
bećarcu i u životu podređena muškarcu, da joj je, kako se ono
kaže, mjesto u kuhinji.
Policajki Mariji Iličić, međutim, mjesto nije bilo u kuhinji.
Njezino je mjesto bilo na ulici, gdje je održavala javni red i
mir za vrijeme "bećarske manifestacije". Ona nije sudjelovala u
bećarskom dijelu priredbe. Bećarac podrazumijeva natpjevavanje,
odnosno mogućnost odgovora - bećarcem na bećarac - policajka
Iličić nije bila u poziciji da odgovori bećaru Čolakoviću. Ali
pustimo finese. I bez toga savršeno je jasno da je Marija Iličić
imala svo pravo da se nađe uvrijeđena, a kako je bila u poziciji
službene osobe imala je i načina da bećaru svoju uvrijeđenost
jasno stavi na znanje. U uniformi na cesti ona želi imati
autoritet i to u punoj mjeri, u kojoj ga uživaju i muškarci u
uniformi. Kad je netko iz kolone folkloraša pjesmom pozove da
dođe i naguzi mu se, policajka može biti samo predmet
podsmijeha.
Marija Iličić, dakako, ima puno pravo da se nađe uvrijeđena i kao
žena. Svjesno ili nesvjesno, policajka je ustala protiv dijela
hrvatske tradicije koji ženu svodi na seksualni objekt. Zašto bi
bilo koja žena morala pristati da je netko pjesmom ili na kakav
drugi tradicionalan način poziva da mu priđe, odnosno da skine
gaće i da mu se naguzi? (Policajka kaže da je pjevao "skini
gaće", a bećar tvrdi da je pjevao – "priđi bliže". op.aut).
Marija Iličić nije pristala, a zakon je na njezinoj strani. S
druge strane, u bećarcu Branimira Čolakovića nema ničeg što bi
doprinijelo javnoj stvari ili dalo doprinos slobodi govora u
pozitivnom smislu njezinog značenja. Kad naprijed citirani pjevač
tamuraškog sastava Garavi prepričava kako su bećarac na
Đakovačkim vezovima pjevali i biskupu, on obavezno dodaje -
"naravno, ništa ružno". A kad je u pitanju žena - onda može
ružno? Sve žene Slavonije mogu se s tim pomiriti, kako se već
mire, i bezpogovorno pristati na poredak stvari kakav su
Slavoniji u amanet, zajedeno s tradicijom, ostavili stari.
Međutim, onog trenutka kad se prva među njima nađe uvrijeđena -
ona će biti u pravu. I neće joj biti lako, kao što niti policajki
Iličić nije lako. Takve žene nekoć su spaljivali kao
vještice.
Dakako, u ovom slučaju iz vida ne treba izgubiti još jednu stvar.
Branimir Čolaković ponio se kao pravi bećar. Otpjevati takav
bećarac uniformiranoj policajki, to jest bećarski i u to nema
sumnje, dok njegovo kasnije ponašanje, skrivanje iza tradicije i
usklađivanje priče s ostalim članovima njegovog KUD-a - priče
prema kojoj je taj bećarac otpjevao nekoj folklorašici iz druge
kolone - to nije bilo niti najmanje bećarski. To je bilo
kukavički. Jedan od brojnih komentara na društvenim mrežama je,
kako nam se čini, pogodio metu: "Bećarac je ok. I kazna je ok.
Pravi bećar će platiti kaznu i nastaviti dalje. Ovaj dečko to
nije napravio, dakle nije pravi bećar."
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr