Hajduk je neuništiv /

Torcida kakvu ne poznajete: Ovo su ljudi koji putuju na gostovanja, bez obzira na sve predrasude i prepreke

Image
Foto: DUSKO MARUSIC/PIXSELL

Gospođa čije godine nećemo spominjati, zove se Daša, a zajedno sa svojim Matom putuje na svako gostovanje Hajduka koje stigne

23.3.2019.
15:10
DUSKO MARUSIC/PIXSELL
VOYO logo

Dvadeset i treći je dan mjeseca rujna prošle godine, mjesto radnje je stadion „Aldo Drosina“ u Puli. Adam Gyurcso postiže svoj drugi zgoditak u pet minuta, a kamera pokazuje ispunjenu jugoistočnu stranu tribine koju su okupirali navijači Hajduka.

Oni koji su bili na tom stadionu znaju da je ta tribina iza južnog gola podijeljena na dva dijela ogradom, te da se navijači smještaju u jednu, dok se ne prepuni. Navijača Hajduka je u to nedjeljno poslijepodne bilo taman toliko da se natiskaju na tu istočniju stranu, ali kamera nakon toga pokazuje usamljenu ženu na tom drugom, potpuno praznom dijelu tribine, blizu ograde, i koja gol obilježava visoko u zrak podignutom štakom!?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Bio je to trenutak kada je šira javnost mogla upoznati jednu od junakinja naše priče, vaš novinar ima čast da tu osobu i poznaje sa svojih putovanja s Hajdukom. Za sedam dana, Hajduk gostuje na istom mjestu, i bio je to povod da napravimo priču o malo drugačijoj Torcidi od one koju mnogi misle da poznaju, piše u svojoj priči Splitski dnevnik.

Naravno, ne poznaju oni Torcidu, nego misle da poznaju iz naslova i izvještaja koji prevladavaju medijskim prostorom, ali to je sasvim druga priča, kojom se ovdje nećemo baviti, iako ima itekako veze s ljudima koje ćete imati prigodu upoznati kroz ovu priču, ali o tome nešto kasnije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Osoba koja uz pomoć štaka ide na većinu gostovanja sa svojim klubom, čovjek koji više desetljeća radi kao pirotehničar, a već godinama ne propušta baš niti jednu utakmicu Hajduka, jedan inženjer iz Zagreba koji svakog tjedna putuje s Hajdukom, njegov sin koji umjesto na brucošijadu ode gledati svoj klub protiv Rudeša, jedna doktorandica znanosti, jedna magistrica marketinga, obitelji s malodobnom djecom, svi oni su ekipa koja iz tjedna u tjedan zbunjuje ljude zadužene za sigurnost na gostujućim utakmicama Hajduka, koji očekuju rabijatne tipove kakvima se navijače Hajduka uglavnom doživljava.

Gospođa čije godine nećemo spominjati, zove se Daša, a zajedno sa svojim Matom putuje na svako gostovanje Hajduka koje stigne, pitali smo ih zašto, priču je započeo Mate, čovjek koji je dugo radio u turizmu, a sada vodi privatni obrt:

"Hajduka gledamo cijeli život, ja sam još u mladosti skupljao gostovanja po cijeloj bivšoj Jugi. Od kad smo se vjenčali, na sve utakmice idemo zajedno, s tim da smo jedan period izbjegavali odlaziti na gostujuće tribine, da ne inkomodiramo Luciju, našu kćer, kojoj smo htjeli dati prostora da uživa tamo bez nas, haha. S obzirom na Dašino zdravstveno stanje, bilo je i teških momenata kad nismo mogli putovati, ali zadnje dvije godine opet idemo baš na tribinu gdje je Torcida, kad god nismo spriječeni višom silom."

S obzirom da je Daši dijagnosticirana teška bolest, zbog koje je ponekad i prikovana za krevet, pitali smo je kako to uopće funkcionira, s obzirom da su putovanja poprilično duga, jer kreću iz Kaštela, a komfor na gostujućim tribinama je sve samo ne komfor?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Imam autoimunu bolest, koja je neizlječiva, i zbog tog 100 postotnog invaliditeta sam već neko vrijeme u invalidskoj mirovini. Kako funkcionira? Pa ja kad sam doma pijem 5-6 tableta zbog teških bolova koje trpim, a kad putujem, onda tu dozu dobro moram pojačati.

Valjda od zaštitara i policije imate malo „blaži“ tretman?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Kako gdje i kako kad. Bilo je tu svega. Svaki put me traže da se izujem, a ja to jednostavno – ne mogu. Onda bude svega, jednom mi je policajac rekao da što putujem kad sam u takvom stanju. „Poludila“ sam. Mene sada (osim podrške Hajduku) na ta gostovanja vuče i baš taj bezobrazluk policije i redara. Na neki svoj način im pružam otpor. Nema razloga da zbog svojeg invaliditeta ne živim svoj život onako kako ja želim."

Kako riješite onda stvar s tim izuvanjem i pretresima?

– Tražim stolicu, jer moram sjesti da bih se izula, a ponekad kad je stanje malo teže, moraju mi oni to odraditi. Onda im bude neugodno ponekad, pa kažu „mi samo radimo svoj posao, ne bi mi, ali moramo“, a moj Mate im uvijek kaže isto: „Ne morate“. I znaš što? Ja smatram da kad bi nas bilo više ovakvih kao što smo mi, da bi i onim mladima bilo malo lakše. Ja njih sve gledam kao svoju djecu, teško mi je gledat kako ih maltretiraju.

Kakvi su ti „ultrasi“ s kojima dijelite tribinu?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Evo priča, pa neka ljudi zaključe sami. Kad nas je na Rujevici smočilo vodom iz šmrka, a puhala je gadna bura, dobila sam ozebline, u autobusu koji nas je vozio s utakmice prema Grobniku gdje su nam bili automobili, momci su mi na smjene masirali noge da povratim cirkulaciju, nisam uopće mogla ustati, spasili su me. Kad bi barem svi znali koliko solidarnosti i dobrote ima među tim curama i momcima. Mene je toliko boljelo da ih nisam ni zapamtila, baš u Puli su me neki momci okružili, grle me, ja ih u čudu gledam, a oni kažu „pa mi smo oni koji su Vam masirali noge u Rijeci“, momci su s Krka, sad smo prijatelji, čujemo se i družimo kad se sretnemo na utakmicama."

Ogorčena je Daša na ponašanje zaštitara i policije često…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Ponekad imam osjećaj, da smo izbjeglice da bi se humanije i pristojnije ponašali prema nama. Ne razumijem gdje je nestala ta ljudskost, kako se uopće čovjek može ponašati na taj način? A zbog čega, da bi, kao, spriječio da se zapali pet baklji?"

Mate jednostavno objašnjava okidače za putovanja:

"S obzirom na razvoj Dašine bolesti bilo je razdoblja kad nismo mogli ni promislit ić na utakmicu. Ključni događaj je bio kad je Torcida poduzela sve za spasit klub, prosvjed pred Banovinom , borba za Kodeks i ideja Našeg Hajduka. Uz to, Lucijin entuzijazam probudio je u nama dodatni žar za borbom za bolji Hajduk, Hajduk na pravim i poštenim temeljima. Cijeli život sam se borio protiv nepravde, mislim da nije red da tu borbu, iako je u načelu njihova, prepustimo samo mladima."

Na putovanjima nisu sami, kažu nam za kraj priče gotovo uglas…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Hajduk je čudo. Na tribini se obično smjestimo negdje pri vrhu, ipak nam treba malo više komoda. Tako smo „prepoznali“ slične sebi, starije, nazovimo to „ozbiljnije“, ljude s djecom, ima nas svih godina, ali zajednička je ta strast i taj dišpet. Ima nas sa svih strana Hrvatske, družimo se prije i poslije utakmice, od toga radimo cijeli izlet i uživamo u životu. Što Hajduk spoji, to se ne razdvaja lako."

Ovo je samo prva u nizu od nekoliko priča o ovim posebnim Torcidašima koje ćemo objaviti ovih dana. Planirali smo jedan članak, ali priča je toliko dobivala materijala, da smo je morali podijeliti u više njih, jer svaka je na svoj način specifična i drugačija, makar zapravo poprilično ista.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sutra nastavljamo serijal pričom o čovjeku koji je nakon što se skinuo iz odore koju je nosio u ratu, samo presvukao u drugu i već desetljećima radi vjerojatno najteži posao na svijetu – posao pirotehničara na razminiranju. A slobodne dane namješta po rasporedu utakmica Hajduka, pa sa svojom suprugom putuje na baš sve utakmice, ma gdje se igrale.

fnc 20
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo