Počelo je, počelo... Ono doba godine kad su ljubavni odnosi na vagi, a očekivanja u nebesima. Svoj stav o Valentinovu kao takvom, opisala sam prošle godine pa se ne bih previše ponavljala.
Nakon prošlogodišnjeg objašnjavanja ljudima kako mi je dosta ljudi koji govore da je Valentinovo isforsirano, a onda poskrivečki ipak nešto očekuju, ove godine žestoko prelazim u onu skupinu ljudi koji se slažu da taj dan ne treba slaviti kao da je dan kasnije smak svijeta... Iako, dan prije je petaktrinaesti, dan poslije tmurna nedjelja i kasnije radni ponedjeljak. Treba to preživjeti.
Zašto ovakav stav? Jer mi je žao svih tih žena koje toliko strepe i iščekuju taj dan da im se muškarci dokažu, i zadovoljavaju se takvim malim gestama i trudom, većinu vremena su nesretne, ali kao da se na taj dan blago zavaraju da sreća ipak postoji.
Koliko usiljenih lica sam se nagledala, a u ponekim vezama i sama se kiselo smijala jer dok su mi ruke bile pune darova na taj dan, sve je bilo u redu. Na prvi pogled.
Kad su se dojmovi i noć spustili, ja sam nekako osjećala da je tijelo koje do mene leži posve strano. Strano njegovo meni, strano moje njemu. To tijelo često nije znalo što mi se mota po skrivenim kutevima uma, a čini se kako ga nije ni zanimalo. Dan za danom, misao po misao, i više taj splet misli nije imalo smisla prepričavati jer se nakupilo toliko toga. On nije razumio da treba samo pitati i zanimati se, ja sam mislila da ga ne zanima pa sam šutila. I tako smo polako, ali sigurno postali stranci. Ali glavno da je sam ja dobila svoj poklon za Valentinovo. I da su nam ljudi bili zavidni jer su mislili da imamo sve, a zapravo nismo imali ništa. Taj je odnos bio poput juhe bez soli. Koliko god mesa i povrća stavio u nju, na kraju je uvijek bljutavog okusa.
Zaljubila sam se u riječi, vječita obećanja da će se ona uskoro pretvoriti u 'djela' te u poneki poklon kada je to društvo 'blagdanom' nalagalo jer se propisi moraju poštivati, tako ta pseudoljubav duže traje i zavara te. Zaljubila sam se u slatkorječivost, a nikad se nisam pitala je li iste 'deep shit' spike i fore prodavao i nekome drugome, nakon čega te riječi postaju bezvrijedne pa makar one bile i 'volim te'.
(... ako mislite da ništa ne ide, nježnost uvijek upali)
Riječi i djela bi trebala govoriti isto, u simbiozi je ipak najljepše. I nikad ne bi trebalo pristajati na ovakve frajere koje puno zuje, a ne daju meda.
Naučila sam se s vremenom nanjušiti te kojima su usta puna svemira. Nitko mi u posljednje vrijeme tako dobro ne ide na živce kao ljudi koji mi opetovano imaju potrebu govoriti kako sam im divna i krasna, a onda djelima ne potvrđivati isto. Da su tako dobri kao što misle da jesu, vidjeli bi da zaista kiksaju u nečemu. Ma i da su samo prosječni, skužili bi to.
Takvi često ne osluškuju osobu pored sebe nego samo žele slušat svoj glas, uživajući u savršenstvu koje oslikavaju u svojoj glavi. To što slika veze sa stvarnosti nema, ne brine njih puno.
Što ti sama riječ može pružiti? Da nema riječi nitko te ne bi mogao prevariti, niti uvrijediti tako lako. Ljubav se nebi mogla jeftino falsificirati pričajući o onome jučer, već bi se trebala pružati danas. Opet i nanovo. A to je prilična tlaka. Jedino bitno po pitanju riječi jest način na koji je ista upućena. Sve ostalo je utjeha slijepima.
I onda gdje je ta ljubav, u čijoj simbiozi obitavaju i riječi i djela, i to ne samo na Valentinovo?
Još uvijek i sa sigurnošću tvrdim da je ima. Posvuda. Najčešće je
možete naći u gnijezdu razumijevanja,
požrtvovnosti, suosjećajnosti
pa čak i prkosu i
neustrašivosti. Ljubav je vidovita, zna
unaprijed. Ako vam s nekim ljubav nije uspjela, onda je nije ni
bilo. Ljubav uvijek uspije.
Nikad više ne želim biti ta žena koja se zadovoljava
minimumom i odustati od traženja pažnje tijekom cijele
godine, ne samo u određene dane. Manifestiralo se to u tome da
moje muško zapamti ono što sam i ja zaboravila da mi je bitno,
bilo to da u ludom, kaotičnom rasporedu nađe vremena da mi se
javi, pokazalo se to u tome da mi priušti neku sitnicu za koju
zna da mi nedostaje, a redovito kukam da nikako da si je sama
uzmem. Vratit će mu se stostruko, znam sebe.
Upravo pročitah na popularnim Ispovestima kako je neki dečko prekinuo s curom par dana prije Valentinova kako joj ne bi trebao kupovati poklon, a jedan od komentara je bio je od jedne djevojke koja je čekala da prođe Valentinovo kako bi dobila poklon, pa je onda ostavila dečka.
Eto, dragi moji, ako i niste shvatili što je pisac Trupac ovim tekstom htio reći, samo budite manje pi**e od ovih ljudi za taj dan, i bit će sve ok! Sve ostalo ćete naučiti putem.
To je to od moje filozofije za Valentinovo...
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti i na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine'.