The Whitest Boy Alive su počeli kao elektronski sastav, na debiju "Dreams" se pretvorili u indie rokere bliske laganijim stvarima Orange Juicea i Josef K., a novi album "Rules" fantastična je kolekcija jazza, cafe del mara, pop rocka i mračnih stihova Erlenda Oyea, inače stalnog člana Kings Of Convenience.
Srodnike "Rulesa" pronalazimo i u eksperimentima Yo La Tenga te elektronici Aira i Daft Punka, a njegove najbolje trenutke u pjesmama "1517", "Island" i "Rollercoaster Ride". Oye, inače Norvežanin koji s Whitest Boyem djeluje iz Berlina, koristi ovaj bend kao platformu za poigravanje sa svim glazbenim vrstama koje ne može uklopiti u Nick Drake/Tim Buckley akustiku svog matičnog sastava. Samim time, riječ je o ploči koja nije za svakoga premda ćete na njoj pronaći više glazbe i neobičnih aranžmanskih rješenja nego u deset naizgled eklektičnih pop rock skupina.
To je posebno primjetno u "1517" čije klavijature zvuče kao da bi uskoro trebao zapjevati Jim Morrison, no umjesto njega kreće razigrani soul kojeg tu i tamo "napadne" malo psihodelije. Ako vam ovo djeluje prekonfuzno, pojednostavit ćemo - The Whitest Boy Alive jedan su od najboljih "malih" bendova današnjice.
