Tea Vidović Dalipi je Zagrepčanka je koja se udala za Mirsada, Roma s Kosova, a imaju i kćer Fridu. Tea je deset godina bilježila njihove obiteljske zgode i nezgode, očekivanja obitelji, ali i predrasude, diskriminaciju i rasizam u Hrvatskoj i na Kosovu. Njezin dokumentarni film "Snajka: Dnevnik očekivanja" u ponedjeljak je premijerno prikazan u Zagrebu, a od utorka se prikazuje u kinima. Film je na na DokuFestu u Prizrenu dobio je nagradu publike.
Na pitanje, kako je u Hrvatskoj imati partnera druge boje kože, Tea za RTL Direkt kaže:
"Pa ja njega nisam na taj način gledala tako da nisam uopće u tom promišljala. Ja sam zapravo privilegirana bijela žena u ovom društvu koja u tim stvarima nije promislila, nije imala tog iskustva, ali nekakav suživot s osobom koja to svakodnevno proživljava mijenja perspektivu. I da, htjela sam zapravo na neki način progovoriti o tome i doprinijeti nekoj promjeni u društvu."
Tea kaže da je možda najteži oblik rasizma institucionalni rasizam, upravo zato što stvara neku težinu u tome kad moraš ići negdje da bi dobio svoja prava. A tu su onda i drugi oblici rasizma, oni svakodnevni, a s njima se povremeno suočavala i njezina kći.
"Ona je vrlo zapravo mala djevojčica koju mi odgajamo na način da bude ohrabrena i osnažena vezano za svoj identitet i za to kako izgleda. Ali i ovaj film, na kraju krajeva je za nju i za nove generacije i nekako u nadi da će situacija biti bolja, iako sve ono s čime se suočavamo ukazuje na to da je dosta izazovno", kazala je Tea Vidović Dalipi.
Nagradu ostavila suprugovoj obitelji
O usporedbi Zagreba i Kosova kaže kako su neki segmenti različiti.
"Na Kosovo više manje odlazimo u posjet obitelji, pa smo u nekoj mikro zajednici pa nismo toliko izloženi društvu, ali ono o čemu mogu govoriti, mislim i Hrvatska i Kosovu su neka postratna društva gdje su, gdje je Mirsad kao Rom u tom društvu zapravo imao dosta, zapravo teško iskustvo, ali da snajka zapravo jest dosta izražena uloga na Kosovu i određena očekivanja koja su patrijarhalna, koje su neko služenje muškarcima koje sam ja odbila.
Ali, eto, prišle su mi mnoge žene na Kosovu. Imam tu jednu priču da mi je jedna djevojka u trenutku kad sam radila taj kratki film rekla da je ovo zapravo i neka njena priča i da me podržava da radim dalje, tako da me to motiviralo da nastavim i u Prizrenu na Dokufestu smo dobili nagradu publike, što zapravo je neka vrsta podrške i izuzetno mi je drago da se to dogodilo. Ja sam tu nagradu ostavila Mirsadovoj obitelji jer u neku ruku i njima to daje neku počast upravo zato što su pripadnici manjinske zajednice u društvo", kazala je Tea.
Na pitanje, treba li reagirati na rasizam, kazala je da apsolutno treba.
"Ja sam, eto, u procesu montaže dok smo radili film, to jest jedan moment gdje sam se ja malo same sebe posramila upravo iz razloga što je to jedna bol koja ti se nanosi, a ja nešto filozofiram, nemam pojma o čemu pričam. Mislim da jest jako važno reagirati i da je vrlo važno ukazati suprotnoj strani o tome što radi, što se čini osobama, jer jedino na taj način zapravo možemo promijeniti perspektive."
Tea je u Centru za mirovne studije radila na migracijama. Na pitanje, susreću li se strani radnici u Hrvatskoj - Nepalci i Filipinci - trenutno s predrasudama i rasizmom poput onog koje je doživjela njezina obitelj, kaže:
"Mislim da su oni u različitim pozicijama zbog prava koje ostvaruju i neke, možda te kulturno socijalne dimenzije i kruga ljudi koje imamo oko sebe. Ali svakako je vrlo važno istaknuti da je ključno da postoji politička volja da postoje politike koje uređuju sustav integracije, jer jedino tako kada institucije funkcioniraju i ostvaruju, daju ljudima mogućnost da ostvaruju svoja prava, onda i ljudi mogu normalno graditi svoj život i ne biti u nekoj težini."