Ljeto bi trebalo nositi lake i pitke teme, a ja sam kao za inat krenula s teškima. U svojim sam tekstovima pokazala kako se znam našaliti, ali i da su me snašle i ne tako lake situacije u životu. Sad se vjerojatno pitate - pa koga nisu? Vjerujem da jesu svakoga, i ne želim ovdje raditi žrtvu od sebe, ali ovo je moj kanal za prepričati svoj prevaljen put i evenutalno pokazati nekome kako nije jedini. Stoga nastavljam u revijalnom tonu.
Curica: "Tata, tata, jeste li ti i mama još uvijek u braku?"
Tata: "Nismo srećice".
Curica: "Pa kako niste, dao si joj prsten?!"
Tata: "Nije to tako jednostavno, draga...".
Curica(mrski i zbunjeni pogled): "Ako ti i mama više niste u braku, onda ja više nisam tvoje dijete" (zaključuje naprečac i nesigurno nekom svojom dječjom logikom).
Tata: ... (vidno pokenjan i sa željom da objasni sve nekome tko još to ne može razumijeti).
Ovo je razgovor na plaži kojeg sam slučajno prisluškivala kada sam neki dan na par dana završila na moru. Tata je u tom trenutku odustao s daljnjim objašnjavanjem svojoj curici što se dogodilo i zašto on i njezina mama više nisu u braku jer je zaključio da toj priči nije mjesto na plaži, među ljudima. Curica ga je još kratko mrko gledala dok joj on nije bacio lopticu i time joj prebacio pozornost na igru. Ona je nakratko zaboravila što ju je prije sekundu tištilo, no upitnici i nelagoda su ostali negdje duboko u njoj, negdje ispod površine samog njenog, inače prpošnog karaktera.
Kako znam? Pa jer sam ta curica prije otprilike 15 godina bila ja.
Vjerojatno sam se pravila kul, ali sam shvaćala što se događa, nisam bila malo dijete, počele su moje tinejdžerske godine. Bila sam tada još prgavija, ali oprezna s prepričavanjem svojim vršnjacima što mi se događa doma.
Vrlo jasno se sjećam jedne situacije kada smo putovali na izlet sa školom, a ja sam se ujutro rano probudila da se spremim. Točnije, ono što me je probudilo bila je dernjava mojih, tada još ne rastavljenih roditelja koji su se svađali. Bila je to za mene tada uobičajena scena, no ovaj put me stvarno bilo strah jer nisu prestajali s visokim tonovima. Lupanje vrata i zatvaranje moje mame u kupaonicu na tuširanje da se valjda smiri, bio mi je znak da je napokon mir te da tada nastupa tzv. 'tiha misa' između njih i ja kao mali poštar kojem prenose poruke onome drugome.
Taj dan sam u školski autobus koji nas je vozio na izlet stigla rastresena i nervozna. Kada sam vidjela da mi se druga curica sjela na moje mjesto i to još tada s mojom najboljom prijateljicom (znate koliko takva 'izdaja' smeta djecu), prvo sam se verbalno natezala s njom pa sam je onda ošamarila. Ništa se ekstra nije desilo njoj, a meni su roditelji bili obaviješteni kako sam se taj dan ponijela. I kome sam ja tada mogla objasniti što me mučilo da sam bila tako kratkog fitilja kad ni sama nisam znala objasniti sebi zašto? Prijateljicama ili učiteljici pričati da sam još jednom svjedočila svađi svojih roditelja nije bila opcija, to je više bila sramota. Roditeljima reći zašto sam ošamarila kolegicu iz razreda, nisam mogla jer ih nisam željela povrijediti.
Kasnije sam u životu uz pomoć prijateljice (i dan danas hvala A.G.) koja je dijelila moju sudbinu i bila mnogo otvorenija od mene, počela prihvaćati svoju obiteljsku situaciju kao normalnu. Više se nisam osjećala kao Pale sam na svijetu.
Sve je kako si postaviš, i to još dok si klinac.
Prijateljica je društvu govorila, kad bi je pitali, da su joj starci rastavljeni, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, i nastavila pričati dalje. Nitko joj se nije rugao pa sam i ja počela spuštati zidove. U ključnom se trenutku zbog toga nisam počela zatvarati u sebe zbog 'idealne slike obitelji' u očima vršnjaka i ruganja jer to tako nije kod mene. I kad sam se ja otvorila, mnogi su me (oni normalni, ne bullyji) još bolje prihvatili. Povezali smo se jer sam im rekla tajnu, dijelili smo nešto. Nisam imala starijeg brata ili sestru koji su me tome mogli naučiti pa zahvaljujem A.G. što ih je u tom trenu zamijenila ;)
Nikad se u životu nisam pred drugima opravdavala da mi je zbog svega toga fitilj kraći, točnije da zato brže planem, no možda je zbilja dio mene takav iz tog razloga. Možda je to, a možda je samo moj temperament i karakter emotivca s kojim bih izrasla u kakvoj god, sretnoj ili nesretnoj obitelji. Neću si stvarati izliku da sam drugačija jer će me kao takvu - ranjenu, gledati i drugi i sažaljevati mi se. I kako onda ikad ojačati?
Moj je tata od mene nakon rastave odlazio polako, skoro neprimjetno. Odlučio me, teškom voljom, ostaviti mami. Jedan dan bi došao i napravio mi ručak i prošetali bi se, drugi dan večeru. Pa ga dva dana nije bilo pa bi se onda opet družili. Možda sam se i pitala zašto više ne spava kod nas, no mislim da sam počela shvaćati što je posrijedi.
Galame i svađe više nije bilo, ali nedostajao je jedan roditelj. To je ta cijena koju mi djeca rastavljenih roditelja moramo platiti. Od svađa, do upitnika zašto su one nestale, od pitanja kad će vidjeti onog drugog, do pitanja 'je li ti tata pričao da je dobio plaću da mi može uplatiti alimentaciju'.
I nakon svega toga, danas, volim svoje roditelje. Oboje. Nijedan ni drugi me ne mogu okrenuti protiv onog drugog (ako su ikad pokušali) jer moja sjećanja pamte da su prema meni bili kakvi trebaju biti. Nikad nisam dobila osjećaj da sam ja kriva zbog njihove rastave, nikada mi ništa nije u materijalnom smislu falilo. Na navlačenja kod jednog pa za vikend kod drugog se čovjek navikne da pomisli da je to stil života koji je normalan. Dovoljno se oni osjećaju krivima dan danas, da bi ih ja još krivila za išta.
Bolje da ste krenuli odvojeno, kad već zajedno niste mogli. Ljepše vas je vidjeti smirene, nasmijane i sretne s nekim drugim, kakvi ste najčešće danas. Zbog vašeg osmijeha na licu mi danas i nije teško podnijeti činjenicu da sam pola života imala krnju, čudnu, naizgled veliku obitelj (vas i vaše nove partnere). Odjednom su tu bili novi autoriteti, nova pravila, a vaša sam tek bila usvojila i naviknula se na njih. I tu sam pretrpjela neke stvari jer sam se ponovno prilagođavala, no sve sam to napravila jer sam gajila veliko poštovanje prema vama.
Davno sam to prihvatila kao situaciju koja je nerješiva i da nikakva Tina, pa ni u ulozi njihove jedine kći neće spasiti stvar. Detaljne razloge njihove rastave do sada, svoje 28. godine nisam doznala, iako imam teorije koje ne želim potvrđivati. Jednostavno me ne zanimaju. Ne iz straha da ću nekog od njih manje voljeti već želim tu svoju zapetljanu obiteljsku prošlost ostaviti upravo tamo - u prošlosti i okrenut se svojoj budućnosti i jednom stvaranju svoje obitelji.
Prije tri godine, na dan obrane moje diplome, oboje su se pojavili na faksu da me bodre i čestitaju mi jer sam diplomirala. Tad je tata prišao mami, stisnuo joj ruku i prilično sramežljivo rekao: 'Bez obzira na sve, vrijedilo je - gle kakvu smo curicu napravili i odgojili'. Upravo to, izrasla sam najnormalnija i ispravnim vrijednostima. Dobar ste posao napravili, ako ste se ikad pitali što ste mogli bolje učiniti.
No hard feelings,
zauvijek vaša Tina.
Ako vam se svidio ovaj tekst, pročitajte i ostale, upravo OVDJE! Možete me pratiti na mojoj službenoj Facebook stranici 'Priče izTine' i na Instagramu.