Prema prastaroj blues legendi, dječak po imenu RobertJohnson jednog je dana donio gitaru na prašnjavo raskršće u najsiromašnijem dijelu Mississippija. Tamo je susreo ogromnog crnca koji je uzeo njegov instrument, naštimao ga i odsvirao nekoliko pjesama, nakon čega je dječak, kada je gitaru ponovno primio u ruke, mogao svirati blues kao nitko prije ili poslije njega. Ogromni crnac zapravo je bio sam Vrag, a svoje glazbene instrukcije naplatio je Johnsonovom dušom.
Po onom što smo vidjeli u subotu u prepunom Pauku, a i uzmemo li u obzir sve što se MarkuLaneganu događalo u posljednjih 30 godina, teško se oteti dojmu da je i sam slijedio Johnsonov primjer i na nekom drugom raskršću istom onom crncu ponudio sličan „deal“.
Lanegan je bijelac čiji su počeci karijere neraskidivo vezani uz pojavu grungea, jedne od posljednjih rock revolucija, njegov je blues distorziran i modernije produciran, no u pjesmama poput „Harbourview Hospital“ i „Grey Goes Black“ pronalazimo istu onu bol i očaj koji su žalopojke Muddyja Watersa, Roberta Johnsona i Howlin Wolfa činile toliko veličanstvenima. Dok na rubu pozornice predvodi svoj bend, gotovo bez ikakve komunikacije s publikom, zaista djeluje poput nekakvog maničnog propovjednika koji urla o skoroj i neizbježnoj propasti svijeta ili kapetana koji svoj brod prepušta na milost i nemilost oluji. U otprilike sat i 20 minuta koncerta, predstavio nam je svoj posljednji studijski album „Funeral Blues“, ne zaboravivši, dakako, ni na druge mračne poeme o ljubavi i smrti, skinute iz ranijih faza njegove porocima žigosane karijere. Mora se priznati da, iako svaka za sebe bez ikakve dvojbe fascinantna, njegove pjesme nakon nekog vremena mogu postati predvidljive i malo monotone, no i taj je problem riješio ubacivanjem nekoliko bržih brojeva. Vrhunac koncerta ipak je dosegnut s „Muddy Waters Blues“, još jednom u nizu njegovih demonskih balada za ovu prigodu malo produženom i pretvorenom u blues mantru zbog koje ona prodaja duše s početka ovog izvještaja djeluje kao izvrstan poslovni potez.
