Reforme, to je u posljednje vrijeme najčešće korištena riječ u Hrvata. Sve od onog trena u kojem je velečasni Petrov održao svoj legendarni govor u izbornoj noći, riječ 'reforme' je počela curiti iz usta najprije Karamarku i Milanoviću, pa onda njihovim ministrima i wannabe ministrima, pa onda portiru na Iblerovom trgu i čistačici na Trgu žrtava fažizma, pa onda svakom lokalnom tupanu u stranačkim ograncima.
Onda se riječ 'reforme' preselila u puk, pa me sada strah na Dolcu naručiti grincajg, samo da mi kumica ne počne tumačiti kako njenom OPG-u trebaju reforme. Velečasni je pokrenuo lavinu, i tih se nekoliko slogova počelo kotrljati odozgor prema dolje, tamo gdje tabori obična raja.
Međutim, postoji još jedna interesantna riječ koja se ovih dana proširila među pukom, i obrnutim se putem vraća odozdol prema gore, ravno u uši svim tim vlastodržačkim buzdovanima koji nas desetljećima siluju u zdrav mozak. To je riječ 'uhljeb', vraški dobar pojam koji je poput malja naciju opalio po čelu, i donekle otvorio oči barem dijelu onih koji imaju mozak, ali ga posljednjih godina nisu previše koristili.
'Uhljeb', zvuči nametnički, ljigavo i odurno, ježiš se od pomisli da tako nešto moraš prevaliti preko jezika. A trebalo bi to raditi prilično često, trebalo bi izgovarati grleno. Jer uhljebi su sekta, bulumenta ljigavaca koja se infiltrirala u sve pore društva, i moćniji su čak i od samog sustava vlasti.
Znate zašto? Zato što smo im dopustili da to postanu. I dok smo najprije ratovali, pa onda žmirili, i tek kasnije proklinjali sve te privatizacijske džukele koje su nam obrstile ekonomiju, dok smo izlazili na izbore i glasali za lijeve, ili za desne, dok smo se bavili Maršalima ili Tuđmanima, Bleiburzima ili Jasenovcima, dok smo se klali oko ljudskih prava ili zatiranja prokletih pedera, dok smo šatro sređivali pravosuđe i otvarali EU pristupna poglavlja, dok smo se desetljećima bavili bitnim stvarima ili sasvim sporednim pizdarijama, uhljebi su polako ulazili u državne službe, u sindikate, u milijun onih Zavoda za istraživanje ruda i gubljenje vremena.
Znate tko vam je uhljeb? To nije ministar, ili predsjednik uprave, to vam je uvijek onaj pizdek jednu štengu niže, onaj ljigavac koji je dovoljno visoko da se uhljebio i brsti, ali dovoljno nisko da mu smjene vlasti ne sijeku glavu. To vam je onaj za kojeg se raspisuju nepotrebni javni natječaji, to vam je skupštinar Dinama ili HNS-a, to vam je svaki onaj rođo ili kum kojeg je zaposlio rođo ili kum, i koji će zaposliti još kojeg rođu ili kuma.
To vam je svaki onaj mutni tip koji drži šapu na raznim koncesijama, koji svugdje ima 'svog čovjeka', koji sina odjene u svijetlo plavu jaknu pa ga instalira na binu, da maše zastavicom iza Karamarkovih leđa dok ovaj urla na mikrofon i cijedi muda crvenim đavolima.
To vam je niže rangirani SDP-ovac u pet nadzornih odbora, to vam je svaki onaj smrad sa diplomom više uhljebne škole koji se instalirao na javnu sisu, cucla i ne misli pustiti. A znate li koliko se takvih nakotilo u dva i pol desetljeća? Na desetke i desetke tisuća.
Znate li koliko nas koštaju? Koštaju nas ekonomske katastrofe. A znate zašto se uhljeba nikada nećemo riješiti? Ne zato što HDZ/SDP za to nemaju volje, niti razloga. Ne zato što će se Most raspasti prije negoli uopće počnu sa svim dobrim stvarima koje najavljuju.
Uhljeba se nikada nećemo riješiti zato što svatko od vas koji ovo čita u bližoj ili daljnjoj familiji ima barem jednog takvog, ima barem jednog koji se instalirao i zoba svojih dvanaest somova na mjesec. E zato nećemo.
Svi smo barem jednom nogom u dreku, i kao društvo jedemo sami sebe, a to vide čak i oni koji nemaju mozak, i nisu ga posljednjih godina puno koristili.
Svi vide, i svi se prave grbavi.
