Jedan je od najpoznatijih pripadnika reda Manje braće - franjevaca kapucinera. I stasom u skladu s imenom svog reda, 135 centimetara visok svetac znan je po naklonosti prema siromašnima i želji da pomiri sve kršćane u istoj vjeri.
"Bio je maloga stasa, mucao je, nije bio veliki govornik, profesor ne znam što. Ali evo, prepoznao je u svome svagdašnjemu svećenićkom i redovničkom životu volju Božju", objašnjava gvardijan samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića Juro Šimić.
Leopolda Mandića pratio je glas dobrog slušača koji je smirivao ljude. Navodno je u svojoj ispovjedaonici u Padovi znao provesti od 10 do 15 sati na dan. I tako 40 godina. Šest godina nakon smrti, papa ga je proglasio svetim.
Papa Franjo upravo je njega uz sv. Pija proglasio zaštitnicima Godine milosrđa. Rođen je 1866. u Herceg Novom, pod imenom Bogdan Ivan. Zaređenjem postaje Leopold. Većinu života djelovao je u Italiji te je 1942. umro u Padovi. Zabilježeno je da ga je na pogrebu došlo ispratiti 170 tisuća ljudi.
"Ovo su dani kada svaki vjernik, svaki pripadnik hrvatskoga naroda uistinu treba osjećati veliku radost i zadovoljstvo što sv. Leopold dolazi među nas", kaže gvardijan.
Iako je preminuo prije 74 godine, njegovo neraspadnuto tijelo izloženo je u zagrebačkoj katedrali. Nedostaje mu desna ruka koju su njegovi sljedbenici odrezali i pretvorili u relikviju.
"Tu se radi o prirodnoj mumifikaciji. E sad, zašto je nastala ovisi od mikroklimatskih utjecaja nakon njegove smrti tamo gdje je tijelo čuvano", objašnjava radiolog MislavČavka.
Cijeli svoj život Leopold Mandić posvetio je jednom cilju. "Da svi budu jedno!", kažu molio je Boga, da se pravoslavci i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu.
