Razlika između pure ili pileta koje je trčalo po dvorištu i onog komada peradi zamotanog u plastiku na policama Konzuma i drugih centara je očita. To vrlo dobro zna i glavna državna inspektorica Božena Vrbanić, koja je zgranula javnost izjavom: "Osobno ne bih ušla u neke trgovačke lance, ali to je moja subjektivna procjena, na koju imam pravo." Iako se pokušavala izvaditi iz živog blata u koje je ovom provalom upala, jasno je da državna inspektorica nema pravo na subjektivnost kad je plaćena našim novcem da nas objektivno štiti od onoga što sami ne moramo znati iščitati s deklaracija.
No, to je druga priča. Objektivna je stvarnost da se meso koje kupujemo ili krademo u pojedinim marketima (pa je čak i plombirano iako je najjeftinije) raspada pod prstima ako ga malo jače pritisnemo. To meso ne treba dugo kuhati. Kao što nije imalo šansu oprijeti se prije smrti skučenim kavezima, aditivima u hrani i hormonskim injekcijama za rast prsa, deformiranim nogama i polusvjesnom postojanju bez mogućnosti umirovljenja, nema se čime boriti ni nakon smrti, pa takvo tkivo vrlo lako puca i truli.
Pura i pile koji su šetali po dvorištu su sasvim druga priča. Imaju prave mišiće, koji se drže za čvrste kosti uz pomoć vrlo žilavog tkiva, te se s njima morate boriti u tanjuru.
Kad je svijet postavljen naglavačke
I tako dolazimo do pomalo izopačene priče o sučeljavanju dvojice ljudi, jedan od njih je slobodan, a drugi je zatvorenik koji služi kaznu u poluotvorenom zatvoru. U nju se može i ne mora vjerovati, ali govori o disfunkcionalnoj slobodi, onoj na papiru, koja je zagarantirana svim modernim robovima, i, srećom, uspješnoj rehabilitaciji kroz nimalo savršen penalni sustav.
Tijekom vikenda na slobodi, zatvorenik je izjavio da je sloboda precijenjena. I mnoge ostavio otvorenih usta.
Sučeljavanje sloboda
Slobodan čovjek je, naime, prisiljen iz dana u dan raditi za više ljudi koji su u krizi dobili otkaz. Tehnički ima slobodne vikende, ali oni su opterećeni zbog iznenadnih zavrzlama čije rješavanje ovisi isključivo o njemu. On nema pravo na bolovanje jer je nezamjenjiv i zato već mjesecima vuče bolest koja se mogla riješiti da je iskoristio pravo na bolovanje. Poslodavca nije prijavio jer će izgubiti izvor prihoda o kojemu ovisi ne samo on, nego i njegova obitelj. Rijetke su prigode kad vidi sunce, pogotovo u zimskim mjesecima. Njegovo je da sjedi pred kompjutorom i radi to što radi – psihički zahtijevan posao, a fizički se svodi na atrofiranje mišića, stvaranje preduvjeta za embolije i koštane deformacije. I tako svaki dan, koji se pretvara u jedan monoton i dug, bez sunca. Hrani se loše i neredovito dok radi jer nije baš pri parama.
Naš junak kojemu je sloboda oduzeta radi na zatvorskom poljoprivrednom imanju, čije plodove jedu zatvorenici, i za to prima plaću. Ima četiri obroka dnevno. Bolovanje mu je plaćeno, ima i godišnji odmor. Može provoditi dane u šetnji po prilično velikom prostranstvu, a može i dane provoditi u solidnoj biblioteci. Čita kao nikad dotad. Nema internet i nekako mu je dobro došla ta pauza.
"Navukao sam se na Ruse – Dostojevskog, Turgenjeva, Gogolja, Tolstoja, pročitao sam sve što imaju od njih", kaže on. Naravno, kaže da je i oduvijek bio takav da bi gledao na bolju stanu svega što se oko njega događa.
Nakon pitanja koje je kažnjenik postavio u maniri zen majstora: "Kad si posljednji put imao vremena za sebe, za razmišljanje?", moderni rob definitivno dolazi do zaključka da je sloboda koju konzumira, očito, dovela do toga da je on Konzumovo pile, a ne naš plašitelj kormorana.
Sve više pilića iz Konzuma
Balkan je još uvijek mjesto koje je na puno načina dobro za život, ali prednosti koje su nas dovele do toga uporno se tope i zato je teško ne kukati, koliko god to bilo nejasno predsjedniku Josipoviću. Hrvatska se po uzoru na svijet rapidno raslojava, ali u eri pametnih telefona, Facebooka i tableta, nitko po tom pitanju ne čini veći napor od pisanja par ogorčenih komentara na forumima. Nitko ne misli tko je, kako i za koju plaću izradio tu tehnologiju, bitno je da je cool. Socijalna, zdravstvena, radna i obrazovna prava u većem dijelu slobodnog svijeta, kojem smo mi odlučili pripadati, propadaju, a Forbesova lista milijardera svake godine obara rekorde u "težini". Od prošle je godine "otežala", s 4,6 na 5,4 bilijuna dolara.
A nema ih ni tisuću i pol. Ima ih 1.426, a to je otprilike populacija sela kojima ni ne znamo imena osim ako osobno nemamo nekog posla u njima. S druge strane, plaće za poslove koji od živih ljudi pomalo prave zombije, lagano i padaju, dok troškovi života rastu. Poslovi otežavaju i slobodno vrijeme. Očekuje se da radiš za više ljudi, da financiraš sve više ljudi koji gube svoje prihode, dok očekivanja na poslu količinski ne padaju, nego eventualno samo u pogledu kvalitete rada, što dodatno nagriza smisao posla. Poslovi ostavljaju ljude praznima, a kod nekih dodatno izazivaju nemir jer su upravo ono što sve brojnija vojska nezaposlenih nema i treba.
Dakle, nezaposleni trule od stresa, zaposleni također. Nezaposleni zato jer ih je previše, a zaposleni zato jer ih je premalo. Nevidljivi kavez i otrovi kojima se hrane, kosti im čine lako lomljivima i polako, s vremenom, melju njihovo meso. I zato, sve je više ljudi koji, baš poput pilića, teško da će dočekati penziju.
