Poginula je 15-godišnja djevojčica, stradalo je 25 tisuća zgrada, kuća, vrtića, škola, bolnica, stradala je psiha svih.
Sigurnost je postala uspomena. A moglo je biti puno kobnije. Jer, bila je nedjelja, usred lockdowna, 6:24 ujutro. Iako se potres može dogoditi u bilo koje doba dana i noći, dogodio se baš tad. Kad je Zagreb bio pust. Sve je taj dan bilo nadrealno, a ono što je uslijedilo je dobro staro hrvatsko realno.
Rupe u zgradama razotkrile su sve rupe u tromom sustavu previše birokracije i prebacivanja odgovornosti. Riječ obnova je postala zloglasna kao riječ pretvorba ili privatizacija. A koliko je sve bizarno pokazuje i primjer koji ćete vidjeti u sljedećoj priči: o ljudima koji su krenuli u samoobnovu da ne čekaju sporu državu, ali država je svejedno našla način da ih uspori.
Što je bilo, što je moglo biti, više pogledajte u priči
Kristine Čirjak:
