Protiv monstruma koji je sjekirom ubio bivšu suprugu i njenu 1,5 godišnju kćer policija je postupala tri puta, obitelj je u sustavu socijalne skrbi, a barem neko vrijeme imao je i sudsku zabrana prilaska. Ništa od toga nije bilo dovoljno da sustav spriječi stravično ubojstvo.
Sutkinja Visokog kaznenog suda i predsjednica Udruge sudaca za mladež Lana Petö Kujundžić za RTL je opisala kako takvi postupci izgledaju na sudovima, ali i kako bi se čitav sustav trebao promijeniti kako bi ovakvih slučajeva bilo što manje.
" Prekršajni postupak ide vrlo brzo, vidi se nasilnik, vidi se žrtva, donese se odluka. Ne dobiju se svi podaci o toj osobi i to je loše odrađeni dio posao'. O zabrani prilaska kaže da bi trebao postojati sistem koji bi policiji kao 'bi-bip' javio da je nasilnik bližu žrtve, prenosi Danas.hr.
Proces počnje još u djetinjstvu
Prevencija počinje od najranijih dana. " Vratimo se na njegovo okruženje -gdje je odrastao taj mladi čovjek, tko ga je odgajao, koje je škole išao, jesu li učitelji govorili o tome da se treba nenasilno ponašati, jesmo li naučili djecu u vrtiću da raspoznaju i budu ravnopravni dječaci i djevojčice?", govori i dodaje: Iako bi država trebala biti vrlo ozbiljna, mislim da bi trebalo reći - od danas to krenemo i napravimo programe u školama kako bi se djeca naučila da se tako ne ponašaju. A onda krenemo dalje.
Ako već vidimo da imamo broj ubijenih žena i da doista postoji nasilje u obitelji i statistika nam govori nešto, onda bi itekako država trebala razmisliti je li nasilje u obitelji doista prekršaj. Prekršaj je nešto manje opasno, manje društveno potrebno da bi se zadiralo u nečiju slobodu. Za razliku od kaznenog prava koje bi trebalo biti ozbiljnije postupanje prema osobi koja čini loše."
Prekršajni postupak ide vrlo brzo, ne dobiju se svi podaci
Komentirajući sam sudski dio postupka ističe kako je prekršajni postupak preblag, ali niti zatvorska kazna sama po sebi nije rješenje. " Tu se stalno nekako raspirujemo u dijelu hoće li prekršajni sudac nešto dosuditi, to su najčešće uvjetne ili novčane kazne koje sigurno neće polučiti rezultate. U onom dijelu ja nisam zagovornik dugih zatvorskih kazni ali sam jaki zagovornik onog drugog dijela psihosocijalnog tretmana i liječenja, ako je u pitanju ovisnost kod psihijatara", kaže,
"Prvo treba napraviti dijagnostiku takve osobe, da nam liječnici i psihijatri kažu koji je problem s takvom osobom. Ali to ne radimo u većini slučajeva. Prekršajni postupak ide vrlo brzo, vidi se nasilnik, vidi se žrtva, donese se odluka. Ne dobiju se svi podaci o toj osobi i to je loše odrađeni dio posao.
Mora ići praćenje
Kad bismo rekli da ima procjena rizika osobe koja se prvi put pojavi kao nasilnik, tada bismo morali reći da ćemo postupati vrlo ozbiljno s tom osobom. Pa čak i ako bude neka kazna, nakon toga bi trebalo ići praćenje. Nijemci su napravili da i nakon izračene kazne zatvora i dalje mogu postupati liječnici i imati obavezne, od bolničkog, do ambulantnog tretmana takve osobe. Mi to nemamo i ne razmišljamo na takav način, a trebali bismo.", smatra.
A i sudovi, i policija i socijalna skrb svaki za sebe su samo dio sustava. " Nažalost, nismo dovoljno umreženi, jer kada kod policije ili u centar za socijalnu skrb dolazi takva osoba i tuži se žrtva, tada bi trebali imati podatke na jednom mjestu. A to je moguće vrlo lako u današnje kompjuterizirano vrijeme. Do sudova i državnih odvjetnika koji nemaju, kada centar za socijalnu skrb nije dežuran vikendom ili nije dostupan onaj socijalni radnik koji vodi tu obitelj, vi podatke nemate. Umjesto da uđemo u sustav i dobijemo sve podatke koje možemo.", opisuje i konkretan problem.
Od socijalnih radnika do znanstvenika, svi se moraju uključiti u prevenciju
Čak i zabrana prilaska je prečesto tek mrtvo slovo na papiru. " Zabrana pristupa moguća je da kad bi se približio na određenu razdaljinu od žrtve da se tad već alarmira policijski službenik ili policija s nekim "bip-bip" signalom da se on približava. Kad počinitelj kaže da je slučajno sreo. Tvoja je dužnost, ako imaš zabranu prilaska da jako paziš da koje dijelove gradova da se ne sretneš s osobom koju ne trebaš sresti", kaže i zaključuje: "Iskreno, trebaju nam prave radne skupine pravnike, socijalnih radnika i psihologa u Ministarstvu pravosuđa, ali i rada i socijalne politike. Ministarstvo znanosti trebaju raditi planove u budućnost da se naša djeca tako ne ponašaju. Da budemo sigurni da za 10-15 godina nećemo to gledati."
