Socijalna služba često je na udaru kritika, osobito kada se zaredaju krvava ubojstva koja je sustav mogao spriječiti.
Na Lošinju je manijak ubio maloljetnicu koja je pokušala obraniti majku od napada. Bivša djevojka manijaka kaže kako je više puta upozoravala centar, no nije ništa poduzeto. Violetu O., majku devetero djece iz Međimurja ubio je nevjenčani suprug. Fizički je nasrnuo na nju, a potom je ubo oštrim predmetom pred njihovom maloljetnom djecom. Anu Strahiju, staricu od 78 godina, netko je ubio u njezinu domu u Novakovcu. U Novom Zagrebu maloljetnu djevojku su pronašli mrtvu zamotanu u tepih i tako ostavljenu na cesti poput smeća.
Tek jedan dio sustava
No u stravičnim raspletima, socijalni radnici su učinili sve što su mogli - centar na Lošinju je više puta tražio dokumentaciju i otpusno pismo psihijatrijske ustanove u kojoj je ubojica bio liječen, kako bi mogli bilo što poduzeti, no ta dokumentacija im je uporno uskraćivana. Često su intervenirali i u domu majke devetoro djece iz Međimurja, a maloljetnica, pronađena odbačena u tepihu, bila je i smještena u domu.
U svim slučajevima, Centar za socijalnu skrb samo je jedan kotačić sustava, uz policiju, zdravstvo i niz drugih službi.
Razapeti između dvije strane
"To je nekakva skica, imate dvoje socijalnih radnika koji vise na vješalima. Ispod jednog piše "Ništa nije poduzeo", a ispod drugog - "Poduzeo je sve radnje", upravo to najbolje oslikava položaj u kojem se nalaze socijalni radnici, često razapeti između dvije strane", opisuje za HRT socijalna radnica Mara Plačko iz Centra za socijalni rad Zagreb, podružnica Trnje u kojoj 10 socijalnih radnika skrbi o 43 tisuće stanovnika.
Na jednog radnika 200 obitelji
Dakle, svaki od njih zadužen je za 200-injak obitelji, što zapravo znači da se jednoj od njih može posvetiti samo 10 radnih sati godišnje. To je manje ne samo od europskih standarda nego i dvostruko manje od pravilnika o radu koji bi trebali poštivati.
Usprkos nemogućim uvjetima, daju sve od sebe. U malo kojem pozivu ta fraza ima toliku težinu.
'Djeca su me pitala zašto mama plače'
Sandra Perković nagledala se svega. No, u pamćenje joj se urezala jedna majka koja je sama kontaktirala Centar da smjesti njezino dvoje male djece u Dom jer ona nije bila u mogućnosti brinuti se za njih.
"Djeci nije bilo jasno zašto im majka plače jer su mislili da je to rastanak na kraće, dok se majka ne vrati s posla. No, odrasli su znali da je to rastanak na duže, vjerojatno da njihove punoljetnosti. Jako je teško i bolno biti svjedok tih situacija", kaže Perković.
Osim što je emotivno zahtjevan, njihov posao je prečesto opasan i po život.
"Poneki znaju sve svoje frustracije, svu krivnju prebaciti na nas", kaže Plačko. S tim se svi, kaže, teško nose, ali to je težina socijalnog rada.
Često se oni nađu u sredini konfliktnih rastava brakova, nasilja u obitelji i slično. "Najopasnije su situacije na terenu, posebno kad odvodimo djecu u domove", kaže Alen Minić jedan od rijetkih muškaraca u Centru za socijalnu skrb.
Posao opasan po život
"U sustavu nas ima svega pet posto. Možda je taj posao previše zahtjevan za muškarce, i emocionalno i psihički", kaže.
Rade, kako kažu, u osjetljivoj zoni i svjesni su da zapravo rade opasan posao. Koliko opasan na najgori mogući način javnost je doznala prošle godine nakon više napada na socijalne radnike.
NAKON STRAVIČNOG UBOJSTVA, NOVE PRIJETNJE U CENTRU ZA SOCIJALNU SKRB ĐAKOVO: Ravnateljica: ‘Sami smo i jadni’ ANKETA POKAZALA PORAŽAVAJUĆE STANJE: Gotovo svaki drugi socijalni radnik u Hrvatskoj bio je fizički napadnut! No usprkos svemu, nastavljaju dalje. "Radimo timski i zajedno donosimo odluke. Uvijek se pitamo je li to to, možemo li bolje", kažu. Svjesni su da se njihove pogreške plaćaju ljudskim životima.
