Oko 5 sati ujutro po lokalnom vremenu 24. veljače 2022. Rusija je započela invaziju na Ukrajinu s tri strane – sjevera, istoka i juga. Sa sjevera iz Bjelorusije, istoka iz Rusije i pobunjeničkih regija, a s juga iz anketiranog Krima. Napad je započeo nakon javnog obraćanja ruskog predsjednika Vladimira Putina o najavi "specijalne vojne operacije".
Najgori dan u životu
Raketni su napadi nad ukrajinskim gradovima mnoge probudili iz sna, izazvali stah i paniku, ali i neodobravanje ovakvog nehumanog pothvata iz drugih dijelova svijeta koji se smatra najvećim napadom na drugu europsku državu nakon Drugog svjetskog rata. Osim toga, ruski napad na Ukrajinu izazvao jednu od najvećih migracijskih kriza ikada. Iz Ukrajine je od početka invazije iselilo više od 8 milijuna ljudi.
Vijest o ruskoj invaziji počela se širiti svijetom. Mladu je Sofiiu iz Ukrajine probudio brat s riječima "Rusija je napala Ukrajinu".
Sofiia je studentica talijanskog jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koji je upisala prije rata. Ona i njezin brat su u trenutku napada bili u Zagrebu. Netom prije invazije u Hrvatsku je stigao njezin brat kako bi zajedno proslavili njezin rođendan, no svega nekoliko sati nakon počeo joj je najgori dan u životu.
Zagreb – Kijev: jedna obitelj u dva grada odvojena ratom
Dok su oni na vijestima i društvenim mrežama pratili što se događa u Ukrajini, njihovi su roditelji u Kijevu, u strahu od granatiranja sjeli u auto te zajedno s drugim članovima obitelji pobjegli u sklonište.
"Brat je došao dan prije početka rata i pokupila sam ga u zračnoj luci", priča Soffia te dodaje da ni sama nije bila svjesna ozbiljnosti napete situacije i gomilanja trupa na granici zemlje koja je prije točno godinu dana eskalirala u rat do kojeg mnogi nisu vjerovali da će uistinu doći.
"Ne pratim toliko političku situaciju, a mama i tata nisu vjerojatno o tome htjeli pričat, zamarati me", rekla je Sofiia prisjećajući se kada su ona i brat pokušavali kontaktirati svoje roditelje. Dodatno zabrinuti za njihovu sigurnost, jer se zgrada u Kijevu u kojoj žive nalazi u blizini zračne luke Borispil koja je pretrpjela teške napore te koju su ruske snage od samog početka rata pokušavale osvojiti.
"Zajedno smo zvali mamu i tatu i oni su već bili u autu i stajali na benzinskoj pumpi u gužvi" prisjećala se Sofiia razgovora koji se vodila sa svojim roditeljima koji su u Kijevu u jeki uzbuna i raketnih napada tražili sigurno mjesto za prenoćiti.
Kako ona u Zagrebu studira, a brat joj je završavao srednju školu te su u Hrvatskoj nekoliko godina prije rata i živjeli zbog očevog posla, njezina mama i baka došle su u Hrvatsku. Otac , inače kipar, ostao je u Ukrajini: "Tata mi je na ratištu. Nije na prvoj liniji nego zna raditi s metalom pa popravlja mašine i tenkove".
Tako se Sofiina obitelj našla podijeljena između Zagreba i ostatka Ukrajine. Dio joj je obitelji u Hrvatskoj, otac na ratištu, dio rođaka u Francuskoj, a velik je dio njih ostao u svojem ukrajinskom domu. Sofiia i njena majka slikarica, baka i brat, koji također studira u Zagrebu, dio su više od 20 tisuća ljudi koji su stigli iz Ukrajine i svoj život nastavljaju u Hrvatskoj.
Cijelim se svijetom raselilo 20 posto ukrajinskog stanovništva od početka rata. Njih više od 18 milijuna pobjeglo je iz Ukrajine nakon tog kobnog dana, no čak ih se 10 milijuna vratilo, vjerojatno kao što i Sofiia kaže "jer to je njihov dom".
Povratak kući
Na život u Hrvatskoj, kako je ovdje i prije živjela, ubrzo se prilagodila, no ne skriva da joj Kijev nedostaje te da bi se brzo vratila čak i za vrijeme rata
"Imam nezavršenih stvari koje me tamo čekaju, tako da bih htjela otić", rekla je.
Njezina baka istog je mišljenja, govori Sofiia.
"Baka je htjela prvo ostat do kraja, ali situacija je bila sve gora. Morala je popustiti i doći s mamom. Bilo joj je teško svaki dan kad svaki trenutak trebaš biti spreman trčat." Sada njezina 76-godišnja baka uči hrvatski jezik i u drugoj se državi snalazi kako može, no nije navikla na život u Hrvatskoj.
"Baka se želi vratiti. Ne može više biti ovdje. Tamo je imala susjede, prijatelje, svoju rutinu te joj se teže prilagoditi". Cijela njezina obitelj sanja o zajedničkom povratku kući.
Na pitanje o tome što bi poručila svijetu uoči godine dana rata u Ukrajini Sofiia se prisjetila dana invazije i brojnih poruka podrške koje su do nje stizale. Sada joj se čini da je Ukrajina pomalo zanemarena. Želi da se stvarnost u Ukrajini ne zaboravi te da svijet ne ignorira to da na zgrade u Kijevu gdje je nekad živjela padaju bombe, da mjesta na kojima se nekad igrala možda više neće postojat te joj se put prema domu sada znatno razlikuje od onog od prije godinu dana i zasad ga jedino može posjetiti u sjećanjima.
