Još jedan krug uvijek iste diskusije oko Marka Perkovića Thompsona – tako bi se ukratko mogla opisati situacija koja posljednjih tjedana u Hrvatskoj puni medijske rubrike na presjeku estrade i politike. No ne treba očekivati da će se prašina ovaj put tako brzo slijegati, piše Deutsche Welle.
Kroz nepunih mjesec i pol dana, 28. ožujka, održat će se završna večer Porina, najveće hrvatske pop-glazbene nagrade, a ovom prilikom upravo Thompson je među glavnim favoritima za pobjedu u više kategorija, posebno za Pjesmu godine. Pritom mu aktualne trzavice u javnosti, oko njegovih ideoloških preferencija, u najmanju ruku neće odmoći.
Štoviše, taj pjevač je svoju nemalu slavu dohvatio baš zahvaljujući svojim ekstremnim nacional-desničarskim ispadima, i podjelama najšire javnosti tim povodom. Od uglazbljenoga ustaškog pozdravnog slogana "Za dom – spremni!“, preko izvođenja doslovno koljačkih te antisrpskih stihova iste provenijencije iz Drugog svjetskog rata, pa do stihovanog teritorijalnog presezanja spram susjedne Bosne i Hercegovine, on je već odavno glavni pop-kulturni simbol pripadajuće političke struje u RH. Najnovije vijesti kazuju da je za iduće ljeto uspješno zakazao i mega-koncert u hrvatskom glavnom gradu, na zagrebačkom Hipodromu.
Masovna podrška publike
Čini se, dakle, da svaka konfrontacija te vrste Thompsonu marketinški odgovara, jer među njegovim pristalicama izaziva prkos spram političkog establišmenta. Potonji ga u pravilu ne žele sasvim otvoreno podržati ni onda kad su mu ideološki relativno bliski, jer kalkuliraju zbog nezgodne pjevačeve reputacije u inozemstvu.
I to naravno ne u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, nego zapadnije, tamo gdje su njegovi koncerti najavljivani pa zabranjivani – u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj, Sloveniji, itd.
A ovaj put svi su ti prijepori obnovljeni kad su hrvatski rukometni reprezentativci poželjeli vidjeti i čuti Thompsona na svom slavlju u Zagrebu. On ih je tako uveselio na dočeku sa finala Svjetskog prvenstva u Oslu, odakle su 3. veljače pristigli sa srebrnom medaljom.
Javni prostor instantno je tad zakuhao; tražile su se zabrane i bojkoti, kako za doček, tako i za Porin. No zvijezda desnice nije poljuljana, a razlog je očit – izuzetna, masovna podrška publike, i to valjda onoga njezina mobilizacijski znatno motiviranijeg dijela. To potvrđuje činjenicu da Thompson definitivno nije nikakav marginalac ni autsajder. On je nesumnjivo sama elita, mainstream hrvatske glazbene scene, koliko god se liberalniji dijelovi društva teško nosili s takvom istinom.
Iako su njegovi koncerti redovno garnirani ustaškom ikonografijom, dizanjima ruku na fašistički pozdrav i uzvikivanjem navedenog pokliča, odgovorne državne strukture na to najčešće blagonaklono zatvaraju oči. Od iole ovlaštenih u Hrvatskoj, malo tko je otvoreno zastupao bezrezervnu kritiku Thompsonove ideologije.
Vidjelo se to i u najnovijim događajima, gdje su neki od najviših pripadnika vladajuće stranke ponovno vidno stali uz njega, a zasigurno imajući na umu i skore lokalne izbore. Najveći dio suprotstavljenog dijela političkog spektra, međutim, kao da je unaprijed odustao od sukoba po tom pitanju.
Žanr svojstven i drugim istočnoeuropskim zemljama
Uostalom, bilo bi nepošteno generalno tvrditi da je Thompson samostalno normalizirao ekstremno-desničarske političke pozicije i reafirmirao ustaštvo, povijesnu hrvatsku inačicu fašizma. "Fenomen Marka Perkovića Thompsona treba gledati kao fenomen koji nije samo glazbeni, iako se to u načelu može primijeniti i za sve druge glazbenike ili glazbene pravce, s obzirom na to da se ono političko i kulturološko na jedan ili drugi način prožima kroz sve umjetničko stvaralaštvo“, rekao nam je o tome Krešimir Krolo, sociolog sa Sveučilišta u Zadru koji je i ranijih godina analizirao dotičnu estradnu pojavu i njezinu recepciju, naročito među mladima.
"Kada je riječ o specifičnom političkom angažmanu, odnosno“, nastavlja on, "u kontekstu Thompsona, o zagovaranju nacionalističkih i tradicionalnih narativa, onda je njegova pojavnost u javnom prostoru neizbježna točka vrijednosnih i identitetskih prijepora“.
Krolo napominje da etničko-nacionalni identitet nije svojstven samo Hrvatskoj i Thompsonu, već je riječ skoro pa o svojevrsnom (sub)kulturnom žanru, posebice u istočnoeuropskim zemljama. S druge strane, nije li do retradicionalizacije tih društava došlo zbog rastućeg osjećaja egzistencijalne nesigurnosti uslijed njihova naglog otvaranja globalnom tržištu?
"Thompson i slični glazbenici figuriraju kao svojevrsna romantizacija tradicionalnog nacionalnog identiteta naspram globalizacijskih procesa i bojazni da bi taj identitet mogao nestati u nekoj kulturološkoj amorfnoj masi 'beskrajnih' sloboda. Ono što svakako jest zanimljivo, to je da trenutno živimo u vremenu koje je dijametralno suprotno od osjećaja ugroze koji isijava iz Thompsonovih pjesama. Jer, istodobno je jasno vidljiv uspon nacionalističkih, ekstremno desnih te imperijalnih politika i identiteta na međunarodnoj sceni.
Ipak još ima onih koji ne znaju šta je bilo
Zanimljiv je, međutim, apsurd koji bi se pokazao sutra u srazu 'velikih' i 'malih' nacija, napominje Krolo. "'Mali' Thompsoni morali bi tad ustupiti mjesto 'velikim'". A pritom ne treba zaboraviti ni da su oni svoju afirmaciju i uspon ostvarili u razdoblju onoga usuprot čega pjevaju: vrijednosne dominacije liberalizma i međunarodnog prava.
Stoga Krolo ne isključuje mogućnost da u neko dogledno vrijeme dođe do "triježnjenja" od Thompsonovih narativa ako se na geopolitičkoj sceni ostvari ona Tukididova da 'veliki rade šta hoće, a mali trpe šta moraju.
U tom kontekstu je donekle paradoksalna i sama naslovna poruka nominirane Thompsonove pjesme za predstojeći Porin: "Ako ne znaš šta je bilo“. Čudno je, naime, da nakon tolikog i tako uspješnog javnog veličanja vrijednosti do kojih drži Thompson, može proći i pretpostavka da netko još uvijek ne zna "šta je bilo“, jer je suprotstavljena politička strana bila uspješnija u prikrivanju navodnih historijskih ili svevremenih istina koje Thompson promiče kao neupitna zvijezda pop-scene.
No tajna njegove prođe leži i u tome što mu pjesme funkcioniraju kao trajni proces razotkrivanja vanjskih i unutarnjih prijetnji Hrvatskoj - bez obzira na realnost. To pokazuje da objašnjenje Thompsonova uspjeha ne treba tražiti u neposrednoj realnoj situaciji, nego u širem društvenom i političkom kontekstu, zaključuje Deutsche Welle.
POGLEDAJTE VIDEO: Predsjednica konjičkog saveza otkrila što misli o Thompsonovom koncertu na Hipodromu
