Narod koji se srami svoje prošlosti - nema budućnosti. Narod koji uništava svoje spomenike, nanosi nemjerljivu štetu, objašnjavaju stručnjaci, bez obzira na to na koji dio povijesti se odnosi.
"Nije jednostavno u nekim metričnim gabaritima opisati koliko su oni, ali svakako da su veliki. To vidimo i na današnjoj situaciji poslijeratnih društava koja se do dana današnjeg nisu izlječila od svih tih stradanja", smatra muzeolog Marko Sjekavica. Malo je otkrivenih krivaca za uništena kulturna dobra.
"Rušenje spomenika zapravo je bilo neodvojivo od kampanje etničkog čišćenja i svega onoga što se događalo civilima i u tom kontekstu je Hag u svojim rijetkim presudama percipirao rušenje vjerske i kulturne baštine", kaže Eugen Jakovčić iz Documente. Usred ratnih zbivanja - uništeno je i oko 3 tisuće spomenika i spomen obilježja - nastalih u razdoblju socijalističke Jugoslavije.
"Jedan dio spomenika je miniran, jedan prepušten propadanju pa se raspao, neki su uhranjeni i pohranjeni na nekim mjestima, za neke se zna gdje su, za neke ne", kaže povjesničarka umjetnosti Lana Lovrenčić.
Na njima su radili naprogresivniji umjetnici i arhitekti poput Vojina Bakića - čije se djelo može vidjeti i u zagrebačkom praku Dotršćini.
"Sve su to djela koja utječu na naš identitet, koja nas determiniraju i formiraju i moramo biti svjesni tih vrijednosti", tvrdi Zvonko Marković, povjesničar umjetnosti. Vrijednosti koje su zaboravljene - i od građana i od politike - i prepuštene zubu vremena.