Ne mogu živjeti u Vukovaru. Ne znam kako država to može, ali ja ne bih mogao ostati ravnodušan kada bih na cesti sreo ljude koji su me tukli, koji su silovali žene, ubijali i razarali. Ne znam kako bih to podnio, pa je bolje da se i ne dovodim u tu situaciju, rekao je za Jutarnji list Miroslav Josić, Vukovarac sa zagrebačkom adresom. U glavi su mu još žive slike užasa koje je preživio, najprije braneći grad od agresorske JNA i dobrovoljačkih četničkih postrojbi, a potom i u srpskim koncentracijskim logorima Stajićevo i Mitrovica, kamo je iza pada grada 20. studenoga 1991. odveden. Kad je rat zahvatio njegov grad, Miroslav je imao samo 23 godine.
Branko Solin bio je jedan od hrabrih branitelja Mitnice. Imao je 33 godine kada je počeo pakao u Vukovaru, a godinu dana ranije postao je otac. Imao je za koga živjeti i boriti se. U Vukovaru i na svojoj Mitnici, za koju će danas reći kako je te krvave 1991. godine izgledala poput Dresdena gotovo sravnjena sa zemljom od silnih topničkih napada i granatiranja, ostao je do samoga kraja.
Predali su se 18. studenoga 1991., a tada počinje drugi dio njegove kalvarije. Prvu noć proveli su u hangaru na Ovčari pod budnim okom Vojne policije, a sljedećeg su jutra transportirani u Srijemsku Mitrovicu.
'Jedan me mlati, a drugi mi ostavi tri cigarete i kaže mi da će me ujutro strijeljati'
"E, tamo je počelo... Odmah su nam naredili da se svučemo, pregledali nas i počeli mlatiti. To su bili čuvari iz tamošnjeg zatvora. Provlačili su nas kroz špalire i udarili gdje su mogli i čime su stigli. Potom su nas smjestili u neke prostorije sa starim madracima, a mene su nakon četiri, pet dana izdvojili i prebacili u samicu, jer su me imali na popisu HDZ-ovaca i onih koji su od početka bili uključeni u vojne postrojbe", rekao je Solin za Jutarnji list. U samici je bio 87 dana. Dolazili su mu u "posjete" i mlatili kad god su htjeli. Ispočetka mu je to padalo teško, ali kasnije se, kaže, ma koliko to čudno zvučalo već i navikao.
"To su svi mogući oblici maltretiranja. I fizički i psihički. Od premlaćivanja do odvođenja na lažna strijeljanja, igra dobrog i lošeg policajca... Jedan me mlati, a drugi kao smiruje, pa mi onda ostavi tri cigarete i kaže mi da su to posljednje, jer će me ujutro strijeljati. Onda me odvedu u neki podrum gdje je ćelija, koja je dodatno pregrađena još nekim rešetkama, bez prozora. Ćelija u ćeliji. Kao da sam Hanibal Lecter. I tada stvarno pomisliš da je strijeljanje realno. No, onda dođe to jutro, pa dođe neki treći čuvar i pita me što ja radim tu. Što radim? Naiš’o slučajno. Bože, sačuvaj! I onda kaže 'ajde gore' i tako po nekoliko puta", samo je dio strašnih trenutaka koje je proživio ovaj čovjek, ali koje se isto tako odnose i na ostale njegove prijatelje i suborce.
"S vremenom postaneš ravnodušan. Mi smo već očeličili u Vukovaru, od svih tih silnih granata koje su padale oko nas, koje su ubijale naše prijatelje. Naravno da ti nije svejedno, ali vjerujte mi, straha nema. Nakon trećeg, četvrtog puta javi se i inat. Ajde, više, strijeljaj! Skini mi tu muku s vrata", navodi Solin.
'Torture su to koje normalan ljudski um teško može i zamisliti'
Hranu i vodu su dobivali na kapaljku. Kaže da su im znali "servirati" i ulovljene vrane. Ljudi su mršavjeli po 50-60 kilograma. On je osobno izgubio 30 kilograma.
"Torture su to koje normalan ljudski um teško može i zamisliti, a kamoli provesti. To su bili identični logori kao i nacistički, jedino što nije bilo plinskih komora", istaknuo je Solin. Nakon 87 dana Srijemske Mitrovice, prebacili su ga u Vojni istražni zatvor u Beogradu zbog suđenja temeljem optužnice za genocid. U Beogradu je ostao sve do velike razmjene 14. kolovoza 1992. u Nemetinu kod Osijeka.
"Nama se posebno u misli urezala slika te razmjene kod Nemetina. Na njoj zarobljeni vojnici JNA koji se vraćaju u Srbiju prolaze u svojim odorama i izgledaju kao da su na korzu. S druge strane, hrvatski branitelji su oronuli, izgladnjeli i gotovo svi hodaju s pognutom glavom. Devet mjeseci logora, devet mjeseci stalnog boravka u uvjetima 'glavu dole, ruke na leđa' ostavili su traga. Znaju da je kraj, znaju da hodaju u slobodu, ali glave su im pognute", navodi Solin.
'Bilo mi je lakše dobiti batine nego slušati kako siluju žene u susjednim ćelijama'
U Srijemskoj Mitrovici završio je i Marko Filković. Treći dan, nakon ispitivanja, Filković je završio u samici u kojoj će provesti iduća četiri mjeseca. Bila je to prostorija od metar i pol s tri metra, bez vode i WC-a, samo s malim prozorom na visini. "Onda je počelo ispitivanje i sve ostalo, maltretiranje, batinanje... Dogodilo se to da je prešutni dogovor među našima bio da ćemo, kada počnu ispitivanja i batinanja, na sve one kojih nema, koji su poginuli ili otišli, prebaciti odgovornost za stradanja agresorske vojske. Mene od te predaje nitko nije vidio i vjerojatno su mislili da sam mrtav pa su i za mene to pričali... Tako sam završio s optužnicom za genocid nad srpskim narodom, za oružanu pobunu, za ovo i ono...", govori Filković za Jutarnji.
Sistem je, kaže, bio takav da ga na ispitivanju slome i prebiju.
"Mene su dva puta nosili s ispitivanja u deki. Onda vas puste jedno četiri-pet dana na miru. Ali, u isto vrijeme, noću su puštali njihove robijaše iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici, koji su tu služili kazne za razna kaznena djela, do idu po samicama i tuku ljude. Bilo je to ciljano, četiri-pet dana nitko vas ne dira, ali robijaši tuku u susjednim ćelijama i vi sve to čujete. Poslije nekoliko dana, noću, dođu i kod vas", govori.
Najgore mu je, pak, padalo ono što se događalo u samicama preko puta njegove, u kojima su držali zarobljene žene.
"U te samice su puštali te iste robijaše koji su ih silovali. To se događalo svaku noć. Vjerujte mi, bilo mi je lakše dobiti batine nego to slušati", kaže Filković.
Ovo su dijelovi svjedočanstava vukovarskih branitelja koji su nakon pada grada 18. studenoga 1991. odvedeni u srpske logore, a o čijim je sudbinama i stradanjima snimljen dokumentarni film 'Glavu dole, ruke na leđa'. Redatelj, scenarist i producent filma je Stipe Majić Pipe, autor filma "Srce Vukovara". Sudbine tisuća logoraša ispričane su kroz ispovijesti branitelja, uz dokumentaristički materijal iz tog vremena.