Kada je premijer Plenković na sjednici Vlade objavio odluku o dizanju minimalne plaće u Hrvatskoj s 2752 kune na tri tisuće, odmah je potez vezao uz – dostojanstvo radnika. "Mislim da smo s ovime poslali važnu poruku da želimo dostojanstven život i naših sugrađana koji imaju najmanja primanja jer je za nas načelo solidarnosti i društvo u kojem brinemo za one koji su najugroženiji izrazito važan aspekt djelovanja", izjavio je premijer.
Na sjednici Vlade objavljeno je da se Hrvatskoj ova mjera tiče oko 37 tisuća radnika, uglavnom u tekstilnoj, drvnoj, kožnoj i metalnoj industriji. No, neki ekonomisti upozoravaju da statiste variraju i da nije moguće precizno utvrditi koliko je točno radnika na minimalcu u Hrvatskoj: kažu da se može govoriti o brojci od 35 do 50 tisuća.
I ministar Marko Pavić, kada je u Saboru obrazlagao potez, nastavio je govoriti kao o gesti koja bi trebala "osigurati dostojanstven život" radnika, ali oporba ga je dočekala paljbom: Ivan Lovrinović iz stranke Promijenimo Hrvatsku podsjetio ga je da Slovenija ima dvostruko veći minimalac, SDP je naglasio da smatra da minimalac ne smije biti manji od četiri tisuće kuna, a Branimir Bunjac iz Živog zida predložio je ministru Paviću da napiše "Priručnik za dostojanstven život s 3000 kuna."
'Drugi šok u kratkom vremenu'
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nije se uključila u diskusiju o minimalcu, ali je naglasila da bi za Hrvatsku bilo dobro kada bi prosječna plaća bila "oko tisuću eura" jer bi se tada znatno smanjio broj odlazaka iz Hrvatske.
Guste Santini, poznati hrvatski ekonomist, kaže da je ovaj Vladin potez "već drugi šok u kratkom vremenu". "Prvi šok je bilo neoporezivih 5000 kuna nagrade za ostvarene rezultate rada, a drugi, povećanje minimalne plaće. I jedna i druga mjera nisu tržišne mjere, nego i jedna i druga predstavljaju zapravo političke poruke. I jedna i druga su usmjerene protiv gospodarstva. Kod prve, Vlada poručuje da se odriče poreza i neka to isplate poslodavci, a poslodavci u Hrvatskoj nemaju tog novca.
Druga mjera, povećavanje minimalne plaće, jest čista intervencija u tržište. Političari poručuju 'kad vam poslodavci neće isplatiti veće plaće, sad ćemo mi to srediti'. Još su najavili da će pod određenim uvjetima nekima refundirati to povećanje. Dakle, poručuju da će pomoći onima koji ljude održavaju na minimalnoj plaći, a nekim poslodavcima koji se trude povećati plaće neće pomoći nikako... Ovo sve je nered, bez financijskih efekata. Politička igra, vrlo izgledno – predizborna, pri čemu se neodgovorno ne misli o funkcioniranju cijelog gospodarskog sustava", kaže Santini.
Ekonomist Guste Santini
Hoće li doći do otkaza?
Petar Vušković, predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize, također smatra da je ovo uplitanje Vlade u određivanje cijene rada pogrešno: "Za poslodavce u industrijama, posebno onim nisko profitabilnim, ono znači opterećenje rada, a bez industrijske proizvodnje nema značajnijeg gospodarskog rasta. Za zaposlenike s minimalnom plaćom ono će značiti trinaestu plaću u 2019. jer će godišnje dobiti 2988 kuna više nego u 2018. godinu. Za makroekonomski stabilitet ono može značiti povećanje nezaposlenosti.
U pojedinim industrijskim granama, drvnoj, metalnoj, tekstilnoj, trgovini, rast minimalne plaće znači povećanje troška po radniku iznad razine njegove profitabilnosti. Kada je trošak radnika veći od njegove profitabilnosti u kratkom roku, do godine dana, slijede otpuštanja. To je jednostavan princip tržišta rada. Zato je loše kada država određuje poslodavcima cijenu rada na tržištu." Vušković upozorava da igranje s minimalcem može ozbiljno uzdrmati pojedine poslodavce:
"Povećanje minimalca može značiti i pad konkurentnosti za trgovačka društva jer se smanjuje njihova stopa investiranja kapitala. Za neke poslodavce rast minimalne plaće značit će rast troška na godišnjoj razini i do milijun kuna. Nadalje, za gospodarstvo rast minimalne plaće znači i pad ekonomskih sloboda jer smanjuje slobodu tržišta rada. U metodologiji ekonomskih sloboda gleda se Ratio of minimum wage to value added per worker. To jednostavno znači da ako se već regulira minimalna plaća da njen iznos treba biti umjeren i sukladan rastu dodane vrijednosti i produktivnosti rada na tržištu."
Vušković: Bolje bi bilo smanjiti porez
Hoće li radnicima pomoći doseći dostojanstvo, o čemu su govorili mnogi političari ovih dana? "Povećanje minimalca za 249 kuna je 50% prosječne mjesečne štednje u Hrvatskoj. No, ne očekuje se da će porasti štednja jer radnici s niskim dohocima imaju potrebu trošiti novac. Porast će tek osobna potrošnja. Iako je osobna potrošnja najveća komponenta agregatne potrošnje, odnosno ima najveći udio u BDP-u, značajniji učinak njenog povećanja zbog rasta minimalca na razini države ipak makroekonomski neće biti toliko relevantan.
Razlog tome je što udio zaposlenika s rastom minimalca čini tek 3% zaposlenika na tržištu rada. Ako bi se povećanje minimalne plaće kontinuirano iz godine u godinu nastavilo, moguće je očekivati rast cijena u pojedinim industrijskim granama koje ne bi otpuštale radnike. To bi se dogodilo uslijed prevaljivanja troška rada na cijene proizvoda", komentira Petar Vušković.
Vušković naglašava da bi država mogla mnogo više učiniti kroz smanjenje poreza nego kroz petljanje s minimalcem: "Postavlja se pitanje koliko dugo će minimalna plaća rasti i zašto država ako želi povećati cijenu rada to ne napravi kroz izraženije smanjivanje poreza? Smanjivanje poreza na ostvarenu ili isplaćenu dobit, smanjivanje poreza na dohodak, te kontinuiranim osjetnim smanjivanjima administrativnog opterećenja otvaraju takav prostor. Opterećenje rada ne smije uvijek biti na štetu 115.000 poduzetnika koji nose gospodarstvo."
Petar Vušković predlaže 6 mjera koje bi Hrvatska trebala povući nakon pada BDP-a od 15,1 posto
Santini: Gdje je tu ekonomska logika?
Guste Santini upozorava da je ova intervencija kojom se premijer Plenković i ministar Pavić ponose kao potezom za dostojanstvo građana zapravo pokazatelj da je "hrvatsko gospodarstvo u jako lošem stanju". "Ako gospodarstvo, ako tržište, nije u stanju samo iznjedriti plaće od tri tisuće kuna, onda je to zapravo još jedan znak koliko smo ekonomski potonuli. Gdje je tu ekonomska logika? Da Vlada s jedne strane oporezuje, a s druge strane daje subvencije?
Isto tako, stalno slušamo da je potražnja za radnom snagom velika, a kada je potražnja za radnom snagom velika, rastu plaće. Kako je onda moguće da više desetaka tisuća radnika ovisi o minimalnoj plaći? To nam pokazuje da ne funkcionira tržište radne snage. To je narušavanje sustava. Kao da pokušavate uštimati sat, a onda malo ubacujete brašna. Pa eksperimentirate koliko dugo može izdržati, a da ne pukne cijeli mehanizam. Umjesto da čistite mehanizam od prašine i smeća", komentira Guste Santini. On smatra da ni sve ostale političke snage koje licitiraju s brojkama kolika bi trebala biti minimalna plaća u Hrvatskoj, ne kreću od realnog stanja u gospodarstvu niti ne razmatraju koje probleme treba rješavati da bi plaće počele rasti i doći do "dostojanstvenog nivoa".
"Svaka gospodarska mjera mora se temeljiti na analizi stanja i projekciji mogućih posljedica. Mene osobno bi zaista zanimalo na temelju kojih analiza se donijela odluka o neoporezivih pet tisuća kuna nagrade te zašto je povećana minimalna plaća na tri tisuće. Koja je uloga minimalne plaće u Hrvatskoj? Koji su razlozi da postoje poslodavci koji ne mogu isplaćivati tri tisuće radnicima? Je li možda problem u tome da ne mogu izvoziti jer je kuna precijenjena? Ili imaju previsoke kamatne stope na kredite ili imaju previsoku poreznu presiju? Kad ne znate kamo plovite, svaki vjetar vam je kriv", kaže ekonomist Guste Santini.
