Nakon europskih izbora prvi korak koji slijedi jest formiranje zastupničkih klubova.
Formiranje zastupničkih klubova
U 8. sazivu Europskoga parlamenta od 2014. do 2019. bilo je
osam zastupničkih klubova - Europska pučka stranka (EPP),
Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), Europski
konzervativci i demokrati (ECR), Savez liberala i demokrata za
Europu (ALDE), Ujedinjena europska ljevica - Nordijska zelena
ljevica (GUE), Zeleni, Europa slobode i izravne demokracije
te Europa nacija i slobode.
U novom sazivu ne mora ih biti toliko, može ih biti više ili
manje, ovisno o preslagivanju koje će slijediti, a ne moraju
imati ni ista imena.
Primjerice, zastupnici izabrani na listi stranke francuskoga
predsjednika Emmanuela Macrona najvjerojatnije
će biti u klubu s liberalima, a oni se vjerojatno više neće zvati
ALDE.
- Izabrani zastupnici moraju do 24. lipnja objaviti sastav zastupničkih klubova
Do tada stranke također biraju šefove zastupničkih klubova i
pregovaraju o sastavu tih klubova,
eventualno pokušavaju pridobiti nove stranke u
svoj klub.
Političke skupine ne okupljaju se po nacionalnoj osnovi nego po
političkoj pripadnosti. Potrebno je imati najmanje 25 zastupnika
iz najmanje četvrtine članica, to jest iz najmanje sedam država
članica. Ne postoji obveza da zastupnici moraju biti u nekom
klubu. Postoje i nerazvrstani zastupnici koji ne pripadaju
nijednom klubu i vrlo često oni to nisu po vlastitom izboru nego
zato što ne mogu naći dovoljno saveznika za formiranje kluba,
poput primjerice grčke neonacističke stranke Zlatna zora.
Biti član zastupničkog kluba bitno povećava utjecaj
parlamentaraca. Naime, onaj tko je izvan tih klubova nema
nikakvih izgleda progurati bilo kakav prijedlog ili inicijativu
te mu preostaju samo istupi na plenarnim sjednicama i to kada za
to dobije priliku. Osim toga, zastupnički klubovi dobivaju i
financijsku potporu prema broju zastupnika koji okupljaju.
Stoga su teze, koje se mogu čuti u predizbornoj kampanji o tome
da neki kandidati, budu li izabrani, neće ulaziti ni u kakve
političke klubove i da će samo braniti interese svoje
zemlje prilično besmislene jer u tom slučaju ne mogu
progurati apsolutno ništa.
- Europski parlament ima 22 parlamentarna odbora
Da bi progurao neki prijedlog, zastupnik najprije mora osigurati
potporu unutar svoga kluba i onda taj klub koordinira daljnji
proces i pregovara s drugim klubovima kako bi se osigurala
potrebna većina. Osim toga, zastupnički klubovi dogovaraju
članstvo i funkcije u parlamentarnim odborima, u kojima se
odrađuje najveći dio posla Europskog parlamena uopće.
Zastupnici Europskoga parlamenta dva tjedna u mjesecu rade u
odborima u bruxelleskom sjedištu Parlamenta, jedan tjedan
mjesečno su u Strasbourgu na plenarnoj sjednici, a jedan tjedan
namijenjen je za boravak i kontakte sa svojim biračima u izbornoj
jedinici u kojoj su izabrani.
Europski parlament ima 22 parlamentarna odbora koji su
podijeljeni prema temama kojima se bave (odbor za vanjsku
politiku, okoliš, poljoprivredu itd.).
- Izbor predsjednika Europskog parlamenta
Teorijski, prema pravilima Parlamenta, kandidat za predsjednika
Parlamenta treba imati potporu barem jednoga zastupničkog kluba
ili najmanje 38 zastupnika. Da bi bio izabran u prvom krugu,
kandidat mora dobiti apsolutnu većinu glasova. U suprotnom,
ide se u sljedeći krug glasovanja. Ako nijedan kandidat ne dobije
apsolutnu većinu u prva tri kruga, organizira se četvrti krug u
kojem sudjeluju dva kandidata s najviše glasova, a pobjednik je
onaj koji dobije više glasova.
U praksi, predsjednik Europskoga parlamenta nikada nije izabran
na taj način. Budući da se Europski parlament bira po razmjernom
izbornom sustavu, nikada nijedna politička skupina nije imala
natpolovičnu većinu i zbog toga su do sada većinu uvijek činile
najmanje dvije političke skupine - Europska pučka stranka na
desnom centru i socijaldemokrati na lijevom centru. Te dvije
skupine često su dijelile predsjedničko mjesto tako da u
jednoj polovici petogodišnjeg saziva predsjednik bude iz jedne
skupine, a u drugoj polovici, iz druge skupine.
U novom sazivu, europski pučani i socijaldemokrati
najvjerojatnije neće više imati natpolovičnu većinu i morat će
tražiti savez s drugim srednjostrujaškim strankama i u dogovoru
nove većine bit će izabran novi predsjednik ili predsjednica.
Europski parlament
- Izbor 14 potpredsjednika
Novi predsjednik Europskoga parlamenta trebao bi biti izabran na
inauguralnoj sjednici 2. srpnja u Strasbourgu.
Uz predsjednika tajnim glasovanjem bira se i 14 potpredsjednika
koji mu pomažu u radu Parlamenta.
Osim tih funkcija, važnu ulogu imaju predsjednici zastupničkih
klubova, koji čine Konferenciju predsjednika i oni određuju
dnevni red. Vrlo su važni i predsjednici parlamentarnih odbora,
kao i koordinatori zastupničkih klubova unutar svakog
parlamentarnog odbora.
Vrlo je važna i uloga predsjednika Konferencije predsjednika
parlamentarnih odbora. On daje preporuke za dnevni red
Parlamenta i sudjeluje u dijalogu s Komisijom i Vijećem o
usuglašavanju zakonodavnih prijedloga.
- Izbor nove Europske komisije
Europsko vijeće, najviše političko tijelo koje čine šefovi država
ili vlada trebalo bi na summitu 20. i 21. lipnja imenovati novoga
predsjednika Komisije.
Nakon toga, imenovani predsjednik Komisije mora biti potvrđen u
Europskom parlamentu, na drugoj plenarnoj sjednici sredinom
srpnja u Strasbourgu.
Novoimenovani predsjednik Komisije zatim u dogovoru s
državama članicama imenuje povjerenike koji moraju proći
saslušanja pred mjerodavnim odborima Europskoga
parlamenta. Saslušanja bi se trebala održati u rujnu i
početkom listopada, a onda na listopadskoj plenarnoj sjednici
Parlamenta trebala bi biti izglasovana Europska komisija u
cjelini. Taj proces se može oduljiti, što se već
događalo.
Primjerice, ako neki od predloženih kandidata za povjerenika ne
prođe saslušanje, novoimenovani predsjednik Komisije može
predložiti drugoga kandidata koji također treba biti saslušan ili
ustrajati na prethodnom kandidatu, a time i riskirati da mu na
glasovanju na plenarnoj sjednici ne prođe cijela Komisija. U
slučaju da se nova Komisija ne sastavi do 31. listopada,
kada istječe mandat sadašnjoj Komisiji, ona nastavlja rad kao
obnašatelj dužnosti do izbora nove.
- Uloga Europskoga parlamenta
Preteča današnjega Europskog parlamenta je Zajednička skupština
Europske zajednice za ugljen i čelik, koja je svoju prvu sjednicu
održala 1952. godine.
Rimskim ugovorima iz 1958. godine, kada je osnovana Europska
ekonomska zajednica, Zajednička skupština promijenila je ime u
Europsku parlamentarnu skupštinu. Od 1962. godine
nosi današnje ime Europski parlament. Sve do 1979. godine nije
bilo izravnih izbora za Europski parlament nego su ga
činila izaslanstva zastupnika izabranih u nacionalnim
parlamentima.
Europski parlament je u svojim počecima imao isključivo
konzultativnu ulogu, ali su njegove ovlasti s vremenom polako
rasle.
Stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora 2009. godine, Europski
parlament postao je suzakonodavac zajedno s Vijećem EU-a. (Treba
razlikovati Europsko vijeće, najviše političko tijelo, ali koje
nije zakonodavno tijelo, od Vijeća EU-a, koje čine ministri
zemalja članica i koje jest zakonodavno tijelo).
Europski parlament suodlučuje s Vijećem EU-a u većini područja,
poput poljoprivrede, okoliša, kohezijske politike itd., ali ne u
svim područjima, primjerice u fiskalnim pitanjima ili obrani nema
nikakvu ulogu. O tim pitanjima odlučuju samo zemlje članice,
najčešće jednoglasno. U najvećim krizama u proteklih desetak
godina, poput financijske i migrantske krize, Europski parlament
nije imao nikakvu ulogu nego se to isključivo rješavalo na
međuvladinoj razini.
Za razliku od nacionalnih parlamenata, Europski parlament nema
pravo predlagati nove zakone - direktive i uredbe, iako to jako
želi. To pravo ima isključivo Europska komisija, s tim da
Europsko vijeće, Vijeće EU-a ili Europski parlament mogu pozvati
Komisiju da izradi neki zakonodavni prijedlog. Komisija nema
obvezu slijediti preporuku Europskog parlamenta u tom slučaju,
ali je dužna obrazložiti zašto ne prihvaća inicijativu
Parlamenta.
Europski parlament Europski parlament
- Zastupnici mogu predlagati amandmane ako se ne slažu s prijedlogom Komisije
Komisija svoje zakonodavne prijedloge upućuje istodobno i Vijeću
i Parlamentu u područjima u kojima je predviđeno suodlučivanje.
Nakon toga, svaka od tih dviju zakonodavnih institucija mora
usuglasiti svoje zajedničke stajalište - u Vijeću se moraju
usuglasiti zemlje članice, bilo kvalificiranom većinom, bilo
konsenzusom, a zastupnici Europskoga parlamenta većinom glasova
usvaju svoju zajedničku poziciju o nekom zakonodavnom
prijedlogu.
Kada obje institucije usuglase svoje vlastite pozicije, onda se
kreće u međusobno usklađivanje tih pozicija, što se
radi procesom tzv. trijaloga jer u pregovorima uz
Vijeće i Parlament sudjeluje i Komisija koja im pomaže u
usuglašavanju. Nakon što se u trijalogu usuglasi neko zakonsko
rješenje, ono se upućuje na usvajanje u Vijeće i u Parlament,
gdje je opet potrebno da se Vijeće složi kvalificiranom većinom
ili konsenzusom, a Parlament većinskim glasovanjem. Kada se to
dogodi, onda se stječu uvjeti za objavu u službenom listu i
stupanje na snagu nekog zakona.
Stoga je pogrešno tvrditi da se neka odluka provodi slijedom
izglasavanja u Europskom parlamentu, kao što su pogrešne i teze
da se većine odluka donosi u Europskom parlamentu, a ne u
nacionalnim parlamentima jer sve te odluke moraju proći
filtar vlada država članica.
