Iako je obrazovanje važno, nisu svi u poziciji držati ga visoko na listi prioriteta jer veliku važnost imaju i okolnosti u kojima dijete odrasta i na koje ne može utjecati, a na to se i u ovo doba pandemije koronavirusa često zaboravlja.
VEZANE VIJESTI
- Djeca zaslužuju jednake mogućnosti: 'Mnogi ne shvaćaju da su privilegirani time što mogu kupiti svježu hranu'
- 'Svatko je kovač svoje sreće': Nije baš tako jednostavno, ne dobivamo svi iste karte od početka
- 'Moje mjesto pod suncem': Zraka koja najmlađima pokazuje put iz života u siromaštvu u bolje sutra
- (Ne)moguća misija: Može li Hrvatska po uzoru na Novi Zeland imati Proračun blagostanja?
Izvori nejednakosti u obrazovanju su različiti, a uključuju
ekonomski, socijalni i kulturni društveni kontekst,
funkcioniranje obrazovnog sustava i pojedinih škola te
obiteljske okolnosti, ponašanje roditelja i njihovu uključenost u
obrazovanje djeteta, podsjećaju iz Zagrebačkog psihološkog
društva (ZPD).
Istraživanja su jasno pokazala da mladi koji odrastaju u
siromaštvu i ekonomskim teškoćama mogu imati problema sa
svladavanjem školskog gradiva, školskim uspjehom i školskom
uključenosti. Nažalost, intervencije koje im mogu pomoći
uglavnom dolaze iz individualnih napora školskog osoblja ili
nevladinih organizacija, dok je odgovor države na probleme
siromašnih neintegriran i nedovoljan.
Uz socioekonomski status, odavno je poznato da su i odnosi unutar obitelji bitan čimbenik školskog uspjeha. Djeci iz siromašnijih obitelji, djeci kojoj roditelji ne pružaju dovoljno podrške, poticaja i/ili nadzora, djeci koja svjedoče nasilju u obitelji ili su i sama žrtve nasilja, kao i djeci koja svjedoče različitim rizičnim ponašanjima roditelja poput prekomjerne konzumacije sredstava ovisnosti, u školi je teže postići dobre rezultate.
''Nekoj djeci koja odrastaju u navedenim nepovoljnim
uvjetima upravo je škola sigurnije mjesto. Neka djeca u
školi imaju bolji obrok nego kod kuće, imaju produženi boravak u
kojem mogu napisati domaću zadaću u miru, imaju svoje radno
mjesto u svojoj klupi uz svoje učitelje i profesore koji će
im pomoći kada zapnu, imaju model za drukčije funkcioniranje od
onog u obitelji i imaju priliku da netko prepozna i intervenira
kada se kod kuće dogodi nešto loše'', napominju psihologinje
Marina Milković i Ines
Rezo.
Uza sve, upozoravaju: ''obitelji neke od te djece inače su u
redovitom praćenju centara za socijalnu skrb kroz mjere zaštite
prava i dobrobiti djece u nadležnosti centara gdje na tjednoj
bazi neka stručna osoba obilazi obitelj. Sada su ovakve mjere
svedene na telefonske kontakte stručnih radnika centara, a
obilasci vanjskih suradnika određenih za provođenje mjera,
prekinuti su (zbog epidemije). Također, dio djece obuhvaćen je
različitim programima nevladinih organizacija koje također
pružaju podršku obiteljima u riziku, ali sada su i mogućnosti
provedbe takvih programa vrlo ograničene''.
Također, postizanje zadovoljavajućeg školskog uspjeha teže je i
djeci s teškoćama u razvoju i onoj s različitim zdravstvenim
problemima: ''Ta djeca u školi barem imaju
asistente u nastavi i/ili veće mogućnosti prilagodbe sadržaja,
a sada su u većoj mjeri prepuštena podršci roditelja u
svladavanju nastavnih sadržaja. Pritom nije isto uči
li dijete uz pomoć asistenta educiranog za taj posao ili samo kod
kuće pokušava svladati jednaku količinu gradiva kao i ostali''.
Moramo biti svjesni, napominju psihologinje, da zaštitne mjere i online nastava različito pogađaju različitu djecu te da je velik dio šansi za dobar školski uspjeh jednom dijelu djece oduzet online nastavom: ''Nije isto učiti i slušati online nastavu u miru u svojoj sobi i u malom jednosobnom stanu uz ostatak obitelji. Nije isto pratiti online nastavu kad imaš brz internet i svu infrastrukturu da se spojiš u sustav online nastave i kada to nemaš, kad gubiš internetsku vezu, posuđuješ laptop od starije sestre ili pratiš nastavu na mobitelu''.
''Nije isto kada uza sebe imaš roditelje koji će te hrabriti, sjesti s tobom napisati zadaću, pomoći kada stvari ne idu i zvati školu za tebe da riješe problem i truditi se da ti i u ovim okolnostima kvalitetno osmisle slobodno vrijeme. Ili kada u obitelji gledaš i/ili trpiš nasilje, kada uza sebe imaš roditelje koji se svađaju, koji te kritiziraju i omalovažavaju, koji ne idu na roditeljske sastanke i informacije, a kamoli da se bave online nastavom, koji ti ne žele pomoći jer misle da je učenje samo tvoja briga, koji prekomjerno piju ili imaju teškoće u psihičkom funkcioniranju vjerojatno pogoršane pandemijom'', upozoravaju.
''Dio djece ostao je bez velikog dijela podrške s prestankom
pohađanja nastave u školi kao i bez prilike da barem dok traje
nastava uče u podjednakim uvjetima. Najmanje što toj djeci treba
ove školske godine jest niži školski uspjeh ili pad razreda.
Važno je da ovo uzmemo u obzir kada tumačimo razloge nečijeg
lošijeg uspjeha u online nastavi te da ga ne pripisujemo nužno
manjku truda ili nemaru. U nejednakim uvjetima ne možemo
imati jednake kriterije za sve i manje ćemo štete učiniti ako
snizimo obrazovna očekivanja sukladno trenutnoj situaciji i
sačuvamo djecu i mlade od dodatnog stresa vezanog za školu'',
naglašavaju Milković i Rezo.
S obzirom na to da je potrebna veća angažiranost države
kako bismo spriječili negativne ishode kod djece i mladih
koji odrastaju u različitim socijalnim rizicima, psihologinje
zaključuju: ''S obzirom na neizvjesnost ishoda ove
zdravstvene krize, možemo vježbati optimizam i zamisliti jedan
lijepi ishod. Po uzoru na uspješnu suradnju između znanosti,
struke i politike koju imamo prilike vidjeti zadnjih tjedana u
kontekstu zdravstvene krize, nadamo se da će to biti poticaj za
buduće suradnje relevantnih stručnjaka i političara glede
problema socijalnih nejednakosti''.