Maloljetni migranti dolaze iz zemalja zahvaćenih ratom kao što su Sirija, Afganistan, Irak i Pakistan. Oni putuju ondje gdje nema rata, migrantskim rutama prema bogatijim zemljama Europe. Dok neki od njih na put kreću sami, neki ostaju sami jer su putem izgubili obitelj ili grupu s kojom su dijelili sudbinu. Kada ta djeca i maloljetnici dođu u ruke hrvatske policija, budu predani instituacijama koje se brinu za ostvarivanje njihovih prava, poput recimo prava na zdravstvenu skrb ili prava na spajanje s obitelji.
No, što se dalje odvija s djecom migrantima? Deutsche Welle pokušao je dobiti odgovor na ovo pitanje unutar dvije ustanove sustava socijalne skrbi koje sudjeluju u projektu "Ostvarimo prava djece bez pratnje" u provedbi Hrvatskog pravnog centra. U sustavu skrbi o takvoj djeci surađuju država i civilni sektor. Zašto? Jer je riječ o vjerojatno najranjivijoj skupini unutar ionako ranjive skupine.
Smješteni među vršnjacima i pod stručnim nadzorom
Kako doznaje Deutsche Welle, veći dio migrantskih maloljetnika smješteno je u zajednici Zagreb-Dugave, ustanovi koja vodi brigu o djeci i mladima s problemima u ponašanju.
30.10.2015., Sentilj - Oko 4000 tisuce izbjeglica trenutno je smjesteno u prihvatnom centru u Sentilju. Austrijska strana sporo propusta izbjeglice pa se u kampu nalazi vise ljudi nego sto moze primiti. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
"U prihvatnoj stanici prihvaćamo svu djecu koja se zateknu u skitnji, bez nadzora staratelja i roditelja pa tako i maloljetne strane državljane kojih godišnje primimo od 50 do 100. Većinom su to muška djeca u dobi od 14 do 18 godina, a najčešće ih dovede policija", za Deutsche Welle govori socijalni radnik Božo Vrkljan, ravnatelj ustanove koja je od završetka Domovinskog rata brinula o više od 2.000 djece bez pratnje. Njihovo zbrinjavanje propisuje Obiteljski zakon i Protokol o postupanju prema djeci bez pratnje. Vrkljan kaže da gledaju da ih smjeste u bolje i humanije uvjete, među vršnjake kako ne bi dodatno bili izloženi nasilju i neprihvatljivom ponašanju, što bi se moglo dogoditi da su smješteni u prihvatilišta za odrasle.
Ako su stariji od 16 godina, mogu se smjestiti i izvan odgojnih ustanova u centre za azilante, no tada im se najčešće imenuje skrbnik iz grupe s kojom su putovali. Vrkljan kaže da se to događa kada Centar za socijalnu skrb procjeni da je takvo rješenje u djetetovom boljem interesu.
Važan je inicijalni zdravstveni pregled
U roku 24 sata od pronalaska, djetetu se imenuje posebni skrbnik koji može biti osoba iz Centra za socijalnu skrb ili ustanove u koju se dijete smješta, a postoje i primjeri kada su to bili i radnici Crvenog križa. Ravnatelj Vrkljan kaže da je iznimno važan inicijalni zdravstveni pregled. Tvrdi da su ranije u Centar dolazili oni s različitim zaraznim bolestima, međutim da se unazad pet do šest godina situacija promijenila. Kaže da se sada pregled obavlja u najbližem domu zdravlja ili bolnici. Tek nakon zdravstvene skrbi, djeca dolaze u njihovu ustanovu gdje o njima brigu vodi medicinska sestra iz Centra.
Vrkljan govori da liječenje i skrb znaju potrajati pa se tako prisjeća djeteta koje je u nesreći izgubilo nogu: "U tih gotovo godinu dana poduzeli smo sve što smo mogli. Dijete je dobilo protezu i izvrsno se integriralo. Ako i ode dalje, važno nam je da bude zdravo i oporavljeno. Moramo imati na umu da su ta djeca silno traumatizirana, prošla su tisuće kilometara, uplašena su, zapuštena i osjećaju se nemoćno. Važno im je pružiti i psihosocijalnu skrb."
Djeca migranata su nepovjerljiva
Dina Šverko, ravnateljica riječkog Doma za odgoj djece i mladeži te psihologinja, potvrdila je za Deutsche Welle da i njena ustanova zaprima djecu migranata, njih tridesetak godišnje. Tvrdi da su djeca na svom putu do Hrvatske izložena nehumanim uvjetima, iskorištavanju, pljački te zlostavljanju. Šverko govori da su ta djeca žrtve trgovaca ljudima.
05.11.2015., Slavonski Brod - Od jutarnjih sati u Prihvatno-tranzitni centar Slavonski Brod vlakovima iz Sida stiglo je 2200 izbjeglica. Po izlasku iz vlaka prolaze registraciju, a potom odlaze u satore u kojima ce se odmoriti prije nastavka putovanja za Sloveniju. Za najranjivije skupine, zene i djecu osiguran je smjestaj u grijanim kontenjerima. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
"K nama dolaze puni nepovjerenja, umorni, gladni i poderani te lošeg higijenskog statusa. Smještamo ih u prihvatnu stanicu gdje imaju sobe, toalete i prostor dnevnog boravka. Osiguravamo im novu odjeću i obuću, sve što im treba za normalan život, uključujući aktivnosti i izlete", govori ravnateljica Doma za odgoj djece i mladeži u Rijeci.
Dalje navodi da djeca ne vole previše pričati o sebi, a mališani koji su duže zadržani u prihvatnoj stanici vezali su se za odgajatelje. Tek tada, tvrdi Šverko, kažu nešto više o sebi, svojoj obitelji, načinu na koji su putovali i sa čime su se susretali na putu. Inače, ne otkrivaju previše o sebi. "Pretpostavljam da im je na tom putu dana takva uputa ili su to zaključili temeljem iskustva", kaže Šverko.
Bježe iz Hrvatske
Često je barijera u komunikaciji s ovom djecom zapravo jezik pa ravnateljica Šverko navodi da nekada koriste i Google translate kako bi se međusobno sporazumjeli. Za one koji se znaju sporazumijevati na engleskom jeziku, angažirali su prevoditelje. Šverko govori da se djeca s vremenom opuste te se počinju osjećati sigurnije u njihovoj ustanovi. Ipak, ravnateljica potvrđuje da većina takvih štićenika odluči napustiti dom. Odlučio je to i jedan od maloljetnika koji je za boravka u riječkom domu riješio neke zdravstvene probleme.
"Cijelo vrijeme je bio u kontaktu s bratom u Parizu. Jednog dana je otišao prošetati i više se nije vratio. Pretpostavljamo da je krenuo u Francusku. Zbog toga su nam neki odgajatelji ispričali da otprilike znaju kada im štićenici planiraju bijeg, jer nekoliko dana ranije krenu pitati kako mogu doći do svojih papira. Kažu da im i prije bijega obično stigne novac koji im obitelj pošalje putem Western Uniona, a svi su dobro informirani o mreži krijumčara ljudima na području na kojem se nalaze", kazala je.
Naravno, ako maloljetnici nastave svoj put bez "papira", tada ih čeka nelegalni prelazak ostalih granica jer im se dokumenti kada dođu u Hrvatsku oduzimaju.
Većina djece želi u Njemačku
Ravnatelj Vrkljan objasnio je zašto i kamo djeca migranata odlaze. Kaže, Hrvatska nije ekonomski primamljiva destinacija, pa se većina maloljetnika bez pratnje zapravo želi domoći bogatijih zemalja, posebice Njemačke. Zbog toga mnogi odlaze dalje kada se oporave jer oni u Hrvatskoj nisu zatvorenici.
19.10.2015., Trnovec - Jos nema pomaka na granici sa Slovenijom. Migranti primili pomoc Crvenog kriza no Slovenija jos ne propusta preko granice. Photo: Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL
"Rekao bih da ih manje od 1 posto odluči ostati. To su oni koji nemaju nikoga u bogatijim zemljama pa misle da se i ovdje mogu snaći i izbjeći bojazan za život i diskriminaciju koja im prijeti u matičnim državama", kaže ravnatelj. "Nama je cilj odvratiti ih od samostalnog odlaska i upozoriti na opasnosti; od mreža krijumčarenja ljudima pa do trgovanja organima. Savjetujemo im da ostanu, da budu strpljivi i čekaju rješenje u okviru zakona", nastavlja Vrkljan. Nakon što pokušaju ilegalno prijeći granicu, budu i nekoliko puta vraćani natrag u ustanovu, no ravnatelj Vrkljan kaže da se u konačnici većinom na kraju domognu željenog cilja.
Spajanje djece s roditeljima
Nekoj djeci migranata Centar je pomogao da se spoje s obiteljima. Vrkljan se prisjetio 12-godišnjeg Sirijca koji se izdvojio tijekom migracijskog vala kod Tovarnika. Prvo je zbrinut u vukovarskom Dječjem domu, a kasnije je završio na Dugavama gdje mu je telefonom i internetom omogućen kontakt s obitelji te je zatražena i međunarodna zaštita u Hrvatskoj. Suradnja sa Službom traženja Crvenog križa, a zbog europskih uredbi, dječaka je prihvatila Njemačka pa su ga djelatnici MUP-a otpratili ondje i tamo ga je čekala obitelj.
Vrkljan ističe da djeca koja ostanu imaju kvalitetnu skrb. Pokazao je sastavak maloljetnika kojemu su talibani ubili roditelje. Od 2016. ima supsidijarnu zaštitu i hrvatske dokumente, naučio je jezik i upisao srednju školu za informatičara. "Volio bih dobiti azil kako bih se osjećao sigurnim. To bi mi omogućilo zaposlenje. U Hrvatskoj mi se sviđa. Želio bih zasnovati obitelj ovdje", naveo je dječak u sastavku te dodao: "Bilo mi je teško, ali svi su me dobro prihvatili i pomagali su mi na sve načine".
