Vrlo brzo nakon što je predsjednik Zoran Milanović spomenuo Kosovo, pokušavajući ilustrirati da Ukrajina neće vratiti Krim, krenule su kritike, kako političkih oponenata, tako i pojedinih inozemnih dužnosnika, uključujući one iz Ukrajine.
Očekivano, Milanovićevom izjavom nisu bili oduševljeni ni politički analitičari koji već dulje vrijeme upozoravaju da način na koji predsjednik komunicira u javnosti nije primjeren funkciji koju obnaša.
Burne reakcije primirio je na kraju sam predsjednik Milanović, koji je svoj komentar naknadno pojasnio:
"Da, Srbija je ostala bez Kosova, nije ga dala dobrovoljno, izgubila ga je u ratu. Koristim uvijek priliku uvjeriti ljude da priznaju Kosovo. A Srbija, i zato sam i govorio o tome, da bi došla na Zapad, gdje je po mom mišljenju dobrodošla, neke stvari se moraju promijeniti. Ovo ne govorim iz pozicije sile. Činjenica je da je situacija u Ukrajini početak kraja rusko-srpske romanse u kojoj će Srbija shvatiti da je prevarena ljubavnica. Rusiji primjer Kosova strši kao šiljak pred okom. Srbi moraju shvatiti da Rusima smetaju i da su poslužili Rusiji u jednom periodu da provede svoje naume protivne međunarodnom pravu i to je sva bit poruke. Srbija će morati na neki način priznati Kosovo", kazao je Milanović.
Pravo jačega
Zbog čega je predsjedniku - kojem nije strano slikovito izražavanje potkrijepljeno različitim usporedbama, izrekama i citatima - uopće palo na pamet da bi u priču o Ukrajini bilo "zgodno" ubaciti primjer Kosova, teško je znati. Osebujan kakav već jest, aktualni predsjednik, a bivši premijer, vrlo dobro zna što znači biti javna osoba kao i da nije uvijek primjereno reći sve što čovjeku u danom trenutku padne na pamet.
Filozof prof. dr. sc. Josip Talanga smatra kako je najgore to što predsjednik kaže nešto nepromišljeno i bez obrazloženja, pa kasnije to popravlja.
"Mi obični građani ne moramo praviti razliku između javnoga i privatnoga mišljenja jer i u javnosti zastupamo sami sebe, pa ako mislimo da Ukrajinci u konačnici nikada neće vratiti Krim pod svoj suverenitet, možemo to reći i privatno i javno. Tu nastaje sporni trenutak ako kažemo da Ukrajinci trebaju odustati od toga, ili dalje da Hrvatska treba prestati podržavati njihov oslobodilački rat itd.", kaže profesor Talanga.
To je sporno jer, napominje, "time se preferira pravo jačega i podržava politika (režim, ideologija) koja pravo jačega nadređuje postojećim pravima u politici uopće, napose u međudržavnoj politici". Iako se nijednom građaninu ne smije zabraniti pravo na zastupanje i izražavanje takvog mišljenja, treba mu suprotstaviti dobre argumente "zato što je jamstvo građanskih prava i državnoga suvereniteta bolje od prihvaćanja prava jačega", kaže profesor Talanga.
Politički realizam
"Ja bih bio prvi koji bi se odmah upustio u polemiku s takvim stavom čim bih ga čuo", kaže profesor Talanga. "Polemika s nekim prosječnim građaninom koji ne obnaša nikakvu državnu funkciju može različito završiti. Tu lako mogu odustati iako sam šokiran takvim stavovima o pravu jačega jer su duboko antidemokratski. Kada pravo jačega zastupa netko tko je opunomoćen da zastupa moju državu u javnome prostoru, onda sam ogorčen jer ta osoba uopće ne vjeruje u europski pravni poredak", dodaje.
Emocije su podijeljene i u javnosti. Dok neki kritiziraju Milanovićeve izjave - pa tako i ovu posljednju - kao krajnje neprimjerene, drugi se često pitaju: "Pa što je krivo rekao?" ili pak podržavaju Milanovićevu retoriku ističući da je predsjednik trenutno "jedini glas zdravog razuma u zemlji".
"Među građanima je rašireno mišljenje da političar smije sve što misli reći u javnosti jer je to dokaz da 'misli svojom glavom', da 'ima svoje vlastito mišljenje. Mnogi upravo iz tog razloga hvale Milanovića", kaže profesor Talanga. Međutim, dodaje, pravi je problem da takve stavove, kao što je tvrdnja da Krim ostaje u Rusiji, Milanović ne može – ili barem ne bi smio – zastupati kao demokratski političar.
"Jer ako zaista zastupa pravo jačega, onda je on demokratski izabran političar koji radi protiv demokratskih institucija", kaže profesor. Ipak, dodaje, Milanović je vjerojatno samo realističan u odnosu na sudbinu Krima.
"To je vrlo rašireno mišljenje, više od 90 posto građana i političara vjeruju da će to biti nemoguća misija, u skoroj budućnosti vratiti Krim pod ukrajinski suverenitet. Dakle tvrdnja da će Krim ostati ruski, ne mora značiti da onaj koji to tvrdi zastupa pravo jačega – nego da je politički realist. Mislim da je taj stav vrlo raširen i građani ga u nevezanim raspravama često izražavaju", kaže profesor Talanga.
Diplomatski rječnik
Želi li u ime političkog realizma provesti priznavanje ruskog suvereniteta nad Krimom, predsjednik bi to ipak trebao izraziti diplomatski biranim riječima, smatra profesor. Tako, primjerice, navodi da bi Milanović u javnosti mogao inzistirati na tome da Ukrajinci što više pregovaraju s Rusima, da se u Ukrajinu šalje manje oružja kako se sukob ne bi širio. No, upozorava profesor, "ne smije javno reći - kao neki građanin u kafiću - da će Krim ostati ruski" jer to ujedno znači i zastupanje antidemokratskog prava jačega.
"Može reći – što je već bio ukrajinski prijedlog – da se Krim sada izostavi iz širenja ratnoga sukoba i da se o njemu kasnije odlučuje, iako je i to već neko osporavanje ukrajinskoga državnoga suvereniteta jer inicijativu treba prepustiti njima, no to se može umotati u argumente političkoga realizma i sprječavanja opasnosti globalnoga sukoba", kaže profesor.
U svijetu postoji cijeli niz slučajeva koji, u većoj ili manjoj mjeri, podsjećaju na primjer Krima ili pak na primjer poput Kosova. Specifični su to slučajevi na koje nas s vremena ne vrijeme podsjeti pokoja politička prepirka (kao u slučaju Škotske), incident (kao slučaj registarskih oznaka na Kosovu) ili pak sukob ozbiljnijih razmjera (kao u slučaju Izraela i Palestine). "Vječne" su to teme oko kojih se ljudi često prepiru i nadmudruju međutim, govorimo li konkretno o Krimu i Kosovu, razlika je velika, upozorava profesor Talanga, misleći prije svega na pravni status.
Krim i Kosovo nisu isto
"Ovdje nije dobro argumentirati da neka država ili neka nacija ima pravo na neki teritorij jer je to nekada bio sastavni dio te države ili je naseljeno većinskim stanovništvom neke nacije. Krim je etnički pripadao Krimskim Gotima dok ih Staljin nije iskorijenio. Za vrijeme Sovjetskoga Saveza naseljavali su ga zbog blage klime umirovljeni sovjetski, većinski ruski funkcionari jer su imali pravo izbora. Hruščov je ukinuo poseban status Krima i priključio ga Ukrajini. Neko vrijeme je Krim imao većinsko ukrajinsko stanovništvo. No što je tu bitno?
Pravna je činjenica da je Krim bio dio priznate suverene Ukrajine čije je granice jamčila i Ruska Federacija nakon što joj je Ukrajina predala sve nuklearno oružje. Dakle, bez obzira kako se osjećalo većinsko stanovništvo koje je govorilo ruski, ukrajinski suverenitet nad Krimom trebao se poštivati. Inače priznate ukrajinske granice treba poštivati svaka druga država – kao što ni na kakav način Njemačka ne svojata Istočnu Prusku koja je sada dio Ruske Federacije", kaže profesor Talanga.
"Jugoslavija je bila federacija suverenih republika koje su imale atribut državnosti zajamčen republičkim ustavom. Vidimo kako su bili uzaludni napori svih onih koji su htjeli mijenjati republičke granice u Jugoslaviji jer je europska i međunarodna politička i diplomatska javnost, s priličnim zakašnjenjem, shvatila republičke granice u Jugoslaviji kao državne – to je zaista bio pravni status jugoslavenskih republika.
Jugoslavenska republika Srbija imala je drugačiju strukturu u odnosu na druge republike jer je imala dvije autonomne pokrajine. Vojvodinu ovdje možemo zanemariti – ali problematično je danas Kosovo. Autonomne pokrajine imale su zajamčen ustavni status koji je Milošević jednostavno ukinuo. Čak nije bitno jesu li Srbi ikada bili većinsko stanovništvo, no važno je da je Kosovo bilo pod suverenitetom srpske države. Da Milošević to nije učinio, Albancima većina europskih država ne bi zajamčila pravo na secesiju i samostalnu državu", objašnjava profesor Talanga.
Zašto je 1974. Kosovo dobilo autonomni status? "Jasno je da se to dogodilo zbog većinskoga albanskoga stanovništva koje je te godine bilo više od 80% ukupnoga stanovništva Kosova. Komunisti su se u Sovjetskom Savezu i Jugoslaviji držali Lenjinova principa priznavanja manjih nacija (jer on je to shvatio kao moćno sredstvo razbijanja ruskoga carskoga imperijalizma prema manjim narodima). Primijenjen je dakle i u slučaju cijele Jugoslavije i Srbije princip, rekli bismo djelomične, nacionalne pravednosti u određivanju unutrašnjih granica. Taj princip nije primijenjen na BiH – vjerojatno nisu našli dobro rješenje", kaže profesor.
Slučaj Katalonije
Kao isti slučaj navodi i primjer španjolske Katalonije gdje se Katalonci ne mogu nagoditi s centralnom vlašću o secesiji. Španjolska vlast, koja, usput rečeno, ne priznaje neovisnost Kosova, Kataloniji jamči političku i kulturnu autonomiju, no zabranjuje odcjepljenje i stvaranje nove države.
"Kada bi španjolska centralna vlast ukinula katalonsku autonomiju, to bi bio korak prema pravu Katalonaca da se odvoje od matične države. Ako bi pregovori bili uzaludni, većina bi europskih država to podržala", kaže profesor Talanga. Za razliku od Španjolaca koji autonomiju jamče, Milošević je Kosovu uskratio to pravo da bi nakon toga pokrenuo i invaziju.
"Time je stvorio uvjete za secesiju većinskoga albanskoga stanovništva jer im je matična država oduzela i ugrozila elementarna građanska prava. Dakle, to je situacija koju neki stručnjaci za međunarodno pravo drže dostatnim razlogom za secesiju ugrožene etničke manjine (manjina u odnosu na središnju državu, ali većina u granicama nekoga područja gdje živi)", pojašnjava.
Kina i Tajvan
U slučaju, primjerice, Tajvana i Kine, manje je bitno je li Tajvan ikada bio dio Kine, koliko da se većina stanovnika Tajvana smatra Kinezima i da Kina svojata Tajvan. Držimo li se principa, kaže profesor Talanga, prva je prepreka demokratski sistem Tajvana i nedemokratska vlast u Kini, diktatorka vladavina komunističke partije.
"Dokle god je takvo stanje, nitko ne bi smio prisiliti stanovnike Tajvana da postanui dio velike Kine. Kada bi većina stanovnika Tajvana na referendumu odlučila postati dio Kine, ja bih osobno to osporavao. Zašto? Zato što mislim da su time izabrali ukidanje demokracije. No ne znam što bi jamci tajvanskoga suvereniteta, Amerikanci, trebali učiniti u tome slučaju? Mislim da ih ipak ne bi trebali sprječavati da se priključe Kini, ali bi trebalo javno upozoriti da si tim činom ujedno ukidaju demokraciju", promišlja profesor napominjući da bi takav scenarij potegnuo i pitanje - ako je rezultat referenduma recimo 60 posto - što s ostatkom građana koje žele zadržati demokratski ustroj?
"Vjerojatno bi pregovori o tome uslijedili i prije provođenja referenduma – ali sva jamstva komunista su prilično iluzorna. Ako bi velika Kina postala demokratska, onda bi pregovori o ujedinjenju tekli drugačije", zaključuje profesor Talanga.
