Ministar Marić je, čini se, bolje nego ijedan ministar zdravstva iznio probleme zdravstva, vjerojatno zato jer ti problemi njemu i dolaze na naplatu, ali ove 34 milijarde kuna, što ta brojka znači, znamo da je mnogo, ali koliko je mnogo, o tome je gostujući u RTL Direktu govorio prof.dr. Stjepan Orešković, pročelnik Katedre za ekonomiku zdravstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i bivši ravnatelj Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar, suradnik brojnih međunarodnih institucija od Sveučilišta Harvard do Svjetske zdravstvene organizacije. ali i poduzetnik pa zna i što su prihodi, ali zna i što su rashodi.
Ovdje smo prvi puta čuli da su ukupni rashodi u zdravstvu 34 milijarde kuna, što ste vi pomislili kad ste čuli tu cifru?
Moram priznati da nisam mogao vjerovati, ne zato što ne bih očekivao takvu brojku, nego nisam mogao vjerovat da ju je netko konačno izgovorio. Naime, troškovi zdravstva sustavno se podcjenjuju pa ne bih čak rekao ni slučajno desetljećima i stalno se iznosi tvrdnja da je udio zdravstva u GDP-u nekih 6,8 posto. To nije samo Beroš, to je pjesma koju slušamo otkako se bavim sa svime time i to je teza koja je ponekad sasvim svjesna jer se želi stvoriti utisak kako nikad nije dosta i kako uvijek treba dati dodatno i zato je istup ministra financija doista jedan od najvažnijih istupa u zdravstvu kojeg sam čuo u jako dugo vremena. Kada pogledamo te brojke, nije teško izračunati da je 34 milijarde kuna čini 9,1 posto GDP-a jer je GDP u 2020. bio 370 milijardi kuna, a 9,1 posto nas svrstava negdje u gornji razred u EU međutim dodatno što bi moglo biti izuzetno zabrinjavajuće je da je ministar Marić govorio samo o javnoj potrošnji što znači da su to samo sredstva koja su potrošena iz javnih izvora financiranja.
Koliko je onda ovo što mi građani posebno plaćamo?
83 posto ili 82,3 posto se financira iz javnih izvora, a 17,6 je financirano iz privatnog. Kroz zdravstvena osiguranja, dodatna iz džepa...kad to izračunate, dođete do još dodatnih nekih 600-700 milijuna eura, ali onda se ukupna potrošnja u zdravstvu penje na nevjerojatnih 39,9 milijardi kuna, a to znči 10,7posto GDP-a i ako je to točno, onda mi postajemo četvrta zemlja Unije po visini učešća u GDP-u.
Koji je to razred zemalja, koje su to zemlje?
Vrlo visoko, u ovoj superligi smo tu samo iza Njemačke, Francuske i Švedske. Apsolutno izdvajamo onda postotno od svih drugih. Danska ima izvanredno zdravstvo i primjer je toga što se može napraviti kad se napravi dobra reforma zdravstva. Naravno da je razina zdravstvene zaštite neusporedivo bolja, ali moram još napomenuti kad se radi o prošloj godini, ne samo da su dramatično rasli troškovi i da je ubrzanje o kojem ministar Marić govori tako veliko da u prva dva mjeseca već imamo 700 milijuna kuna dodatnih troškova...ako se nastavi trend rasta mi bi mogli doći nominalno do 4,2 možda i do pet milijardi kuna novih gubitaka. Ako se to desi, ovih 10 milijardi bi bilo kao da imate vlak koji juri prema provaliji i onda mu natankate još goriva na nekoj postaji da bi brže jurio. To znači da je potreban radikalan zahtjev za reformom. Mi smo imali 17 sanacija zdravstva do sada. Svaki put kad bi ministar financija koji god unazad rekao da to sad daju i nikad više onda bi ministar zdravstva rekao časna riječ, više nikad i to ako bi izvukli te snimke, to bi bilo senzacionalno slušati. Sad smo došli do toga da je razina potrošnje enormno visoka, pri tome se dogodilo da je u 2020. broj usluga dramatično pao, mi sad imamo podatke iz kojih se vidi da je hospitalizirano 556 tisuća pacijenata u prosjeku u tri godine, 2019., 2018. i 2017., a da je u 2020. bila 431 tisuća. Broj usluga je istovremeno pao za 21 posto dok je potrošnja rasla na potpuno nevjerojatan način.
I ministar Marić kaže kako mu nije jasno da je broj usluga u epidemiji, sada znamo, za 21 posto manji, a bolnički troškovi isti ili još veći...
To je ritam rasta troškova koji više nijedna ekonomija ne može izdržati i mislim da je to apsolutno pitanje broj jedan za Vladu. Ne samo za ministra zdravstva bilo kojeg. Nijednu veliku reformu zdravstva uspješnu u svijetu pa ni tu dansku nije iznio samo ministar zdravstva nego tadašnji fantastični premijer Rasmussen, i radi se o tome da se kod nas na zdravstvo pa onda i reforme gleda samo kao na muku i glavobolju kako krpati gubitke, međutim kada pogledate primjere iz niza zemalja koje su to napravile kako treba, onda zapravo vidite da je to bio takav poticaj razvoju ekonomije, tehnologije, znanosti....zdravstvo, pa i hrvatsko jer tu imamo 68 137 zaposlenih, najviša kvalifikacija u prosjeku od svih grana, najviše tehnologije koje posjedujemo, ljudi koji su svjetski dokazani, ali organizacija i ekonomsko upravljanje je katastrofalno i tu je na jedan način potpuno nevjerojatno s koliko potcjenjivanja i pojednostavljivanja se pristupa tom problemu.
Kakav bi trebao biti ministar koji bi to sve mogao provesti? Trpimir Goluža je rekao da su priče, to treba biti neki menadžer, da su to floskule, da je to čovjek koji mora imati jaku političku podršku i da je to zapravo politički projekt?
To je primarno najveći hrvatski problem, a onda je to i najveći politički projekt, a ja bih rekao i najveća hrvatska šansa s obzirom na sve ove faktore i tu treba jako puno političke volje i odlučnosti. Svi znamo s kojim će se problemima, onaj koji te reforme bude radio susresti unaprijed, od reforme teritorijalne organizacije Hrvatske preko promjene vlasništva pojedinih ustanova do načina plaćanja...Danska je to upravo napravila i nije samo ona. To je ogromna prilika da dignemo kapacitete, ali ako se to bude radilo kako je rađeno zadnjih 17 puta, časna riječ nikad više, onda ćemo za Božić imati jako velike probleme.
