'Među sporadičnim reakcijama od strane vlasti i opozicije na val protesta koji potresaju Hrvatsku te pratećih medijskih manevara, čini se da nam je glavni policajac Tomislav Karamarko točno objasnio o čemu se tu zapravo radi nazvavši pobunjene građane 'Indijancima'. Jer, građani Hrvatske, a i ostalih postjugoslavenskih i općenito postsocijalističkih zemalja su upravo to – Indijanci – kojima su 'kauboji' kapitalizma na 'divljem Istoku' oduzeli sve što su imali, i zemlju i resurse, a možda i budućnost', pišu Štiks i Horvat.
'U međuvremenu su mnoge na području bivše države poslali na 'vječna lovišta', u ratu kojim su upravljali i u čijoj su se pozadini bogatili, preživjele su ili opljačkali ili istjerali (ili i jedno i drugo), a svima su nastavili dijeliti 'vatrenu vodu' nacionalizma, od koje je triježnjenje bolno, a povratak boci učestao. Karamarko, čovjek koji u povijest ulazi kao netko tko je uhapsio 150 mirnih demonstranata u Varšavskoj kako bi omogućio jednom magnatu da 'privatizira' gradsku ulicu, tako je zapravo jedini koji nam je, nesvjesno, objasnio da su nas dva desetljeća kapitalizma uistinu pretvorila u Indijance koji ne odlučuju ni o čemu, a najmanje o svojoj bijednoj sudbini', navode autori.
Indijaneri prihajajo
Da su građani također shvatili istinu ministrovih riječi, smatraju Štiks i Horvat, potvrđuje njihovo prihvaćanje etikete crvenokožaca, indijanska glasanja, plesovi i bubnjanje koje skoro svaki dan priređuju po hrvatskim gradovima. 'Kao u slovenskoj sinkronizaciji vesterna, Indijaneri doista prihajajo, i, nakon početne identitarne konfuzije te različitih klaunova koji su se predstavljali kao 'poglavice', ima ih sve više. Oni ne samo da odbacuju ovog ili onog kauboja, ili traže nove kauboje za gospodare, već odbacuju njihov cijeli Režim. Izlaskom na ulice i svojim 'dugim marševima' oni su ponovo postali Građani. Indijanska šaka, a u njoj tomahavk, prijeti Režimu. I borba, vjerojatno duga i s neizvjesnim ishodom, upravo je počela.' Teme pljačke, nezaposlenosti, siromaštva te besperspektivnosti i, uopće, lošeg života ujedinjujući su nazivnik svih prosvjednika, kao i 70% građana koji ih, po anketama, podržavaju.
Pouka? Građani nisu glupi
Ne samo cinični promatrači, nego i dežurni analitičari danima se čude nad činjenicom da se zagrebački prosvjedi za rušenjem Vlade umjesto na uobičajenu formu okupljanja po javnim trgovima svode na višesatna šetanja. Navodno, narod ne zna što bi sa sobom. Kronična nezaposlenost se tako predstavlja kao besposličarenje, a ono kao uzrok nezaposlenosti, čime se krivnja za trenutno stanje prebacuje na nezaposlene, a ne na one, prvenstveno vlast, koji su upropastili preko 300.000 ljudi i njihovih obitelji.
Ako postoji neka pouka hrvatskih prosvjeda, onda je to da građani nisu glupi i da Indijanci ne misle izgubiti i ovu bitku: i bez 'poglavica' i bez strukturiranog programa, narod može prepoznati u čemu je problem i tko je za njega kriv.
Kao što reče španjolski pjesnik Antonio Machado: "Ako ne postoji put, napravit ćete ga hodanjem." A to nitko ne zna bolje od Indijanaca samih.
* Cjelokupni tekst mladih autora Igora Štiksa i Srećka Horvata, koji su već objavili i zajedničku knjigu Pravo na pobunu, možete pročitati ovdje ili (u tiskanom obliku) u novom broju dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja Zarez.
specijal-201011220227004-Više o temi Prosvjedi