Ovih dana javnost je potresla priča o nesretnoj sudbini gospođe iz središta Zagreba. Nadležnim institucijama trebala su puna dva dana da uklone leš, koji je mjesecima bio zaključan u stanu. Gospođa je živjela sama, nitko je nije tražio, ni pitao za nju. Tragom ove priče provjerili smo koliko je u glavnom gradu starih i nemoćnih, kako žive i brine li se itko za njih?
I u ovoj zgradi u Zagrebu ispisana je jedna od tužnih i sve češćih priča. Tek smrad i roj muha - podsjetili su stanare na susjedu koja je ovdje živjela. Pozvali su policiju.
"Otvorili su vrata od stana i ono leš evo sad cu povraćati, možete misliti ne zna se uopće koliko je leš unutra, sav pocrnjeni, već su po njemu plazili crvi", uznemirena je susjeda Ana Vučina.
53-godišnjakinja je zadnji put viđena prije pola godine. Zaboravljena od obitelji i prijatelja - postala je "teret" i za institucije. Nakon što je njezino tijelo pronađeno, dva dana ostalo je u stanu jer Državni zavod za javno zdravstvo - vikendom ne radi. Zgrada i stan danima nisu deratizirani.
"Kako me nije strah, ja više ni jedem ni ne spavam. Ja više ne mogu živjeti tu. Netko treba doći otvoriti stan. I što sad, ona nema nikog", nadodaje susjeda.
Samih, zaboravljenih i siromašnih - kao što je gospođa sa zagrebačke Trešnjevke - sve je više. U Hrvatskoj je siromašno gotovo 21 posto ljudi u dobi od 55 do 64 godine, najugroženiji su stariji od 65 - njih čak 26 posto. Da je gladnih sve više, potvrđuje i dobri duh Zagreba - pater Antun Cvek.
"Među njima su najviše pogođeni stari, nemoćni bolesni jer su potpuno ovisni o tuđoj pomoći, a nemaju nikog da im pomognu pa smo zato svu snagu usmjerili na njih", govori pater Antun Cvek iz Udruge Kap dobrote.
Svakodnevno, i to već pola stoljeća, odlazi im u posjet. Nekada je to činio na biciklu, ali i njega zdravlje sve - slabije služi.
"Koliko god je potrebna ova materijalna pomoć, još više nam je potreban osobni kontakt, da čovjek osjeti da nismo došli kod njega samo radi tog materijalnog da smo iskazali ljubav i poštovanje", kazao je pater.
Pomaže im i volonterka Marija.
Brojni imaju djecu, ali ona se o roditeljima ne skrbe.
"To je sad postalo kao normalno, nitko s nikim ne razgovara, svi su u svađi radi ostavine ili nečega. Ali interesantno, kad mi dođemo na terenu nema nigdje nikoga, a kad korisnik umre cijela je obitelj oko lijesa pa se mi iznenadimo otkud vi", prepričava Marija Fulgosi, volonterka Udruge Kap dobrote.
Mnogi zaboravljaju na svoju odgovornost. Na roditelje i članove obitelji, koji su se nekada brinuli - za njih.
