HRT-ov novinar i voditelj Aleksandar Stanković nedavno je javno priznao da boluje od depresije, a o tome je naisao i knjigu naslova 'Depra'. O svemu tome govorio je i na televiziji N1.
Voditeljici je odmah na početku kazao da zbog toga ne mora s njim razgovarati "u rukavicama" jer su osobe koje boluju od depresije kao i sve druge osobe, samo što po nekad imaju psihičkih problema.
'Ne bih da se moj rad gleda kroz prizmu bolesti'
"Nisu u pitanju deluzije ili da nam se priviđaju stvari. Ne bih volio da mene i moj rad netko promatra kroz prizmu moje bolesti. Podložan sam ocjenjivaju kao i svi drugi. Oprezan s osobama koje boluju do depresije treba biti samo kad se razgovara o bolesti. Da se depresija ne omalovažava i da se osobe ne stigmatiziraju, ostalo je sve isto. Kad si loše, onda ti je sve okidač, i lijepa riječ i ružna riječ. Kad si u lošem depresivnom stanju, onda ti bude loše od bilo kakvog vanjskog podražaja. Više manje, cijelo vrijeme ti je loše”, rekao je Stanković.
Depresija, kao i svaka druga bolest, može biti kronična ili akutna, imati i uspone i padove.
"Kad si relativno dobro, ne primječuješ okidač. U stresnim situacijama jako dobro funkcioniram i brzo reagiram. Uvijek sam više problema imao kad bih imao vremena. Kad sam uljuljkan u neku nirvanu, kad nisam pod naletom adrenalina. Problem hrvatskog jezika je taj što imamo istu riječ i za bolest i loše raspoloženje – depresija. Kod bolesti se radi o kliničkoj depresiji, a kod lošeg raspoloženja samo o depresiji. Simptomi kliničke depresije su duboka uznemirenost, nesanica, nedostatak teka i koncentracije, osjetljivost na vanjske podražaje, tuga, čemer i jad. Razlika je to da ovo traje realtivno dugo, a loše raspoloženje prođe", objašnjava.
Zašto je sada odlučio javno reći da boluje od depresije? Kaže da se ranije, kada mu je bilo 30, vjerojatno ne bi odvažio na to.
"Sada imam 53 godine, imam sređenu obitelj i karijeru, moja pozicija je stabilna i neće ona puno izgubiti činjenicom da sam to priznao. Tu postoji i stigma institucija. Kad sam izašao s ovom pričom, javljali su mi se neki ljudi sa svojim iskustvima. Ja se nisam liječio bolnički, ali ljudi su mi govorili da su mnogi tražili od liječnika da im upiše neku drugu dijagnozu. To je problem u Hrvatskoj. Nemam iluzije, ali možda ćemo odškrinuti mala vrata kako ljudi ne bi imali toliko problema s dijagnozama psihičkih poremećaja", kaže.
Jedan od okidača bila je i trauma zbog rata
Ni svojim urednicima nikada nije rekao za svoju bolest, ali ne zna zašto.
"Možda zato da me ne bi drugačije gledali, možda sam se trudio izbjeći sažaljenje. Moja psihijatrica mi je rekla da radim što duže mogu. Ta bolest je nepoznanica mnogima. Mogu vjerojatno očekivati od onih s kojima se ne slažem da mi kažu da nisam uzeo lijek - moj posao je javan. Osim psihijatara i psihologa veliku pomoć pružaju i nevladine udruge koje osobe oboljele od depresije vode na izlete, organiziraju radionice, poput udruge Životna linija. Ali taj problem u Hrvatskoj postoji – nedostatak stručnjaka. Preko HZZO-a jako teško možeš doći do psihoteraupeta. Nema ih dovoljno, a toliko ljudi treba pomoć do koje ne može. Javne inicijative su svakako dobrodošle. Teško je otići kod liječnika opće prakse i reći mu da trebate psihologa ili psihijatra", ističe Stanković.
Jedan od okidača za razvitak depresije njemu je svakako bila i trauma vezana za rat.
"Nisam aktivno sudjelovao u ratu, ali me se doticao kao i mnoge u zemlji. Imamo dobre preduvjete da budemo bolesnija nacija od drugih. Mlade generacije ne bi trebale kao njihovi roditelji biti opterećene ratom, ali mlade generacije muči kompeticija, to današnje nadmetanje. Da se sve mjeri kroz ocjenu, lajk, broj simpatizera na društvenim mrežamna. Sve je kvantificirano. Djeca koja imaju psihičkih problema sigurno su od male dobi morala se nadmetati po znanju, po ljepoti, po snalažljivosti, inače bi na neki način bili isključeni iz društva. Da bi netko priznao da je loše, moraš više vremena provesti s njim. Mnogi ni sami sebi ne žele priznati da nisu dobro", kazao je.
'Potiskivao sam pa lupio glavom o zid'
Napominje da ga nikakvi izravni stresni okidači nisu doveli u depresiju i da ne zna kako je do toga došlo.
"I ovaj posao je ostavio posljedice na mene, vjerojatno sam dijelom i zbog toga bolestan. Neki ljudi će se s tim boriti lošije, neki bolje. Ja sam to deset godina potiskivao i onda sam lupio glavom o zid. Pogađaju me komentari hejtera, ali sad kako sam stariji, rijetko kad čitam komentare. Čak se ljutim na suprugu koja ih čita pa mi ih prenosi", kaže.
Stanje depresije slikovito je opisao kazavši da je to "kao da si na dnu bunara pa danima nikako da izađeš".
"Svakog se jutra budiš s nadom da će biti bolje, ali nije bolje. Nadaš se deset dana, mjesec dana, ali nije bolje. Možda će ovo što svjedočim značiti nekom drugom. Da ljudi misle da se i oni mogu boriti i dići. Meni je znalo biti tri mjeseca loše pa 15 minuta bolje. Ne znači kad sam bolje da sam u eforiji, nego sam samo posložen. Da ne razmišljam o smrti, o tome da će me iza ugla dočekati nešto, osjećate konstantni strah. On je stalno prisutan. Znao sam biti jako loše, i onda u trgovini čujem plač djeteta onda znam da se moram vratit doma djetetu kojem se ne mogu u ovom stanju posvetiti. Kad sam loše, onda sam neupotrebljiv. Volim trčati i vježbati, tada ne mogu ni to. Kad sam bolje, znači da imam interese, da me stvari zanimaju, da grizem, da se radujem. Kad mi počinje neka strast za životom, to znači da sam bolje", rekao je.
' Nema zdravih, ima samo nepregledanih'
Dodao je da i dalje uzima antidepresive i da se vjerojato neće s njih moći 'sinuti'.
"Nisam si mogao dopustiti da ne budem dobar suprug, otac ili TV voditelj. Ne znam što bi se dogodilo da ih nisam pio šest mjeseci. Izdržao sam tri mjeseca i vidio da ne ide. Psihijatri su mi govorili da se ne moram ni skinuti s lijekova jer i ljudi za visoki krvni tlak piju tablete. Nekima će pomoći samo razgovor s psiholozima, no meni je hitno trebala pomoć. Nisam imao koncentracije za suvisli razgovor duži od minute, dvije", kaže.
U međuvremenu mu se, kaže, javilo šestoro kolega sa sličnim ili i većim problemima od njega. Neki su pokušali i suicid.
"Od tih šestoro samo je njih dvoje starije od 50, drugi su sve mlađi ljudi. Danas živimo u društvu gdje se brzo živi i mnogi ljudi to teško propuštaju kroz sebe. (…) Ljudi koji imaju problema moraju se povjeravati. U inbox dobivam svakakve poruke, javile su mi se žene koje su zbog depresije izgubile posao. Supruga mi je rekla da na ovaj način izlažem i obitelj. Razgovarao sam o tome i sa svojom 13-godišnjom kćerkom. Rekao sam joj: 'Ti reci drugima da je tvoj tata najbolji, ali da ima jednu manu'. Teže je kad staviš i obitelj u tu jednadžbu, ali mislim da će koristi koju će zajednica imati od toga biti veće no šteta koju bi moja obitelj mogla doživjeti zbog toga što sam se ja ogolio. Postoji jedna zezancija. Nema zdravih, ima samo nepregledanih", kazao je Stanković na kraju gostujući na televiziji N1.
POGLEDAJTE VIDEO: Stručnjakinja o djeci i pretjeranom korištenju mobitela: 'Mogu biti depresivna, anksiozna, usamljena'
