U Srbiji se već više od mjesec dana održavaju prosvjedi protiv nasilja, potaknuti strašnim masovnim ubojstvima u toj zemlji. Građani u svakom prosvjedu traže odlazak srpskog predsjednika Aleksandra Vučića, jer smatraju da njemu bliske televizijske kuće produciraju iznimno nasilan sadržaj koji je mogao biti povod za neviđeno nasilje koje pogađa tu zemlju.
U Srbiji, međutim, prosvjedi nisu pojava od jučer. Deseci tisuća građana izražavali su svoje nezadovoljstvo i krajem 2021. godine, kada su u velikom ekološkom prosvjedu protestirali protiv dolaska kompanije Rio Tinto u Srbiju i njihovog plana otvaranja rudnika litija.
Tijekom prošle godine prosvjedovalo se i u Pragu, Berlinu, Parizu, Rimu…negdje su ti prosvjedi bili zbog visokih cijena energenata, drugdje zbog mirovinske reforme… Godinu ranije, prosvjedovalo se i radi covid mjera, obaveznog cijepljenja…svugdje, osim u Hrvatskoj.
Poljska, prosvjed
Nije to za nas…
Javna je tajna da Hrvati ne prosvjeduju. I da se zatim čude tome što se prosvjeduje svugdje, osim u Hrvatskoj. Međutim, postoji odgovor na pitanje zašto je tome tako, a tiče se same prirode i svrhe prosvjeda.
Politički analitičar Davor Gjenero pojašnjava da je ono što nama djeluje kao mobilizirana masa zapravo tek dobro organizirano okupljanje pod utjecajem 'vanjskog faktora'.
"Kada govorimo o ozbiljnoj socijalnoj dinamici u nekim europskim državama (Francuska, Italija, Njemačka, Češka), valja biti svjestan da ti protesti nisu posve 'samonikli', nego da se često radi o izvana vođenim procesima, u kojima sudjeluju radikalne političke opcije, koje su zadnje desetljeće obilno financirane od strane Putinova totalitarnog režima, i da je dobar dio te socijalne dinamike uvjetovan interesima i potrebama režima u Moskvi, odnosno potrebom da se oslabi ili po mogućnosti eliminira Europsku uniju, kao međunarodnog aktera", kaže Gjenero.
Na naše pitanje, zar je moguće baš svkai prosvjed pripisati 'vanjskom faktoru', u najmanju ruku kao da građani ne znaju misliti svojom glavom, Gjenero odgovara da sigurno ne bi bilo bez utjecaja radnikalnih političkih opcija koje rade u korist ruskog predsjednika Vladimira Putina.
"U Francuskoj bi bilo demonstracija zbog porezne reforme, a Francuska je inače država u kojoj se lako pokreće socijalna dinamika, ali se u sve te situacije, i u Žute prsluke iza kojih stoji Le Pen, i iza antivakserskih protesta, i iza ovih mirovinskih, upliće ruski faktor. U Italiji su protestirali uglavnom oni koji imaju veto snagu da mogu blokirati društvo, pa na taj način stvaraju povoljan socijalni položaj…transportni radnici, na primjer", kaže Gjenero.
Takvih političkih snaga, dodaje Gjenero, u Hrvatskoj nema, pa se stoga ne pokreće ni ozbiljna socijalna dinamika.
Francuska, prosvjed radi mirovinske reforme
Srbija nema drugog izlaza
"Hrvatska je danas jednostavno neusporediva sa Srbijom", nastavlja Gjenero na naše pitanje, zbog čega onda Srbi prosvjeduju kad su nezadovoljni, a kod nas se ne događa ništa ni kada svjedočimo stravičnoj korupciji kao što je prošlogodišnja krađa milijardi kuna iz Ine, niskim plaćama, sramotnim mirovinama?
"U Hrvatskoj se demokratski poredak postepeno konsolidira, a Srbija je autoritarni režim", nastavlja Gjenero. "U Hrvatskoj politička arena nije efikasna, stranački sustav ima brojne disfunkcije, ali je uz sve mane pluralistička demokracija na djelu. U Srbiji je stranački sustav rastočen, a parlamentarizam ne funkcionira. U takvim režimima je jedini način utjecaja na vlast pokretanje socijalne dinamike", dodaje.
Gjenero napominje i da su posljednji prosvjedi u Srbiji, potaknuti dvaju teškim zločinima početkom svibnja, pokazali dubinu krize morala u toj zemlji, kao i da je Srbija zapala u anomiju (stanje moralne krize i nereda u društvu gdje uslijed nepostojanja ili nepridržavanja društvenih (zakonskih i moralnih) normi dolazi do društvenih sukoba i dezintegracije, gospodarske krize, porasta kriminala i broja samoubojstava).
"Srbija osim modela građanskog otpora posredstvom protesta nema drugog izlaza iz Vučićevog autoritarizma, koju je kao državu rastače. Jedini mogući put iz anomije je jačanje vladavine prava i zakonitosti u društvu, a njihov vladar čini upravo suprotno - nastoji jačati individualnu vlast i nastoji rezati preostale institucije", pojašnjava dalje Gjenero.
Hrvatska, Hod za život, prosvjed
Ključna razlika
U demokratskim sustavima, nasuprot tome, uobičajeni je model da se politički problemi rješavaju reprezentativnom demokracijom, dok politički protesti govore o disfunkciji, kaže Gjenero napominjući da prosvjedi koje u posljednje vrijeme gledamo po Europi nisu posljedica disfunkcije reprezentativne demokracije, jer te zemlje za razliku od Srbije jesu demokratski uređene zemlje kao što je to i Hrvatska te ponavlja da je u pitanju 'vanjski utjecaj'.
"Protesti i gomila na ulici su uvijek vrlo rizične situacije za demokratski poredak, jer gomila ima svoj moral, svoju logiku i svoje prioritete, kojima je moguće populistički manipulirati", kaže Gjero te pojašnjava da se politički problemi u funkcionalnom parlamentarizmu ne rješavaju 'na ulici'.
"Socijalna pitanja su opet više vezana uz industrijsku demokraciju i štrajkove, nego uz proteste i gomile na ulici, koja je uvijek nepredvidiva i uvijek podložna populističkoj manipulaciji. Tako da, možemo reći da imamo sreće što kod nas nema velikih protesta, ali to ne znači da model tripartizma (suradnja između sindikata, poslodavaca i države s ciljem pronalaženja pomirljivog i kompromisnog uređenja) i izgradnje socijalne kohezije kod nas stvarno djeluju", pojašnjava Gjenero.
Podsjeća i da je tome zašto nema prosvjeda u Hrvatskoj, prof. Josip Županov pisao još šezdesetih godina prošlog stoljeća objašnjavajući egalitarni sindrom i obilježje nacionalne političke kulture - da se za osigurani socijalni minimum 'razmijeni' davanje legitimiteta postojećem poretku i nosiocima vlasti.
To se na neki način, zaključuje Gjenero, događa i danas, pa u Hrvatskoj nema ozbiljne socijalne dinamike odnosno - ne prosvjedujemo.
Berlin, prosvjed