On se nemalo iznenadio vidjevši da se ovrha odnosi na dug od 47 kuna i to odavno nepostojećoj Ljubljanskoj banci. Da čitava situacija bude kafkijanska, dug je datirao iz 1989. godine.
Od 1992. nije imao veze s tom bankom
Iviću je, piše Večernji list, trebalo neko vrijeme da osvježi pamćenje kada je posljednji puta imao posla s Ljubljanskom bankom preko koje je nekoć primao plaću, a koja danas i ne postoji u sudskom registru RH kao pravna osoba.
Potom se sjetio da je na 17 čekova Ljubljanske banke te 1989. godine kupio grobno mjesto za baku.
"U Karlovcu su poslovnicu zatvorili 1991., a 1992. mi je na naplatu došla nekakva razlika sa zateznim kamatama koju sam također platio. Otad pa do prije tri mjeseca kad mi je stigla "čestitka" na 21 tisuću kuna s njima nisam imao nikakav kontakt", kazao je Ivić za Večernji list.
Brojevi čekovne knjižice se ne poklapaju
Žalbu na ovrhu odmah je uputio Općinskom sudu u Karlovcu te Vrhovnom sudu u Zagrebu koji je predmet vratio karlovačkom Općinskom sudu.
On svoju žalbu temelji na tome da ovrhovoditelj više ne postoji, te da se brojevi čekovne knjižice (koju je sačuvao) i one iz dopisa odvjetnika koji vodi postupak u ime bivše Ljubljanske banke - ne poklapaju.