Spontano su se okupile, osjetile da moraju pomoći i rade to od srca. U Petrinjskoj ulici u Zagrebu stvorile su svoj mali mikrosvemir u kojem skupljaju jakne, majice, hlače košulje, ali i suhe kolače, konzerve, kekse, potom red sapuna i vlažnih maramica. Sve to pakiraju u male darove od srca i dijele ih zagrebačkih beskućnicima.
Ali kao da i to nije bilo dovoljno, nakon potresa u Zagrebu i na Banovini, svoj svijet pomaganja su proširile pa su se redovito zalijetale prema Petrinji, Sisku, a u Zagrebu pred njihova vrata ne dolaze više samo beskućnici, nego i ljudi koji teško žive, stariji koji s mirovinama jedva da mogu pokriti svoje režije, pa im je sva pomoć dobrodošla.
Facebook grupa od 'Srca do srca' uz Vesnu Ribarić iz Zagreba, pomogla je i nama da dođemo do beskućnika Stjepana i Marije o kojima smo nedavno pisali. Oni spavaju na zagrebačkim klupama, kad je najhladnije, griju se u vagonima na Glavnom kolodvoru.
Ljudi su to od krvi i mesa koji imaju svoju tešku povijest, red nesreće i loše sudbine, koja je skrojila da je Stjepan bio posvojeno dijete, kad je postao punoljetan počeo je, kako je rekao, „lunjati“, deset godina živi pod zagrebačkim nebom, a Marija je dijete iz ustanove za nezbrinutu djecu koja je više vremena provela oko škole nego u školi. Pa ju je ponijela ulica, počela se drogirati, bila na odvikavanjima i sada je na tabletama s kojima se „skida“.
(K.D.Hrnjkaš)
Imaju oni i staža u zatvorima, ne skrivaju to, o detaljima i razlozima nisu puno govorili. I da budemo na čistu, nitko ne ide u zatvor, a da nema razloga za to i to treba reći. Vjerojatno je i to dobar dio razloga zašto su sada na ulici. Oni su ljudi na apsolutnoj margini, skoro kao zagrebačke sjene, koje su tu, ali ih nitko ne vidi.
U razgovoru su otkrili da se griju kraj aparata za kavu na Glavnom kolodvoru, zaposlenici ih već znaju i ne diraju ih jer ne rade nered, nekako imaju prešutni dogovor da zažmire što su tu, oni traže samo topli kutak.
(Skupljaju i dijele pomoć za beskućnike, ovu subotu nose u Sisak kolače i pomoć ljudima u kontejnerima u Sisak; foto: K.D.Hrnjkaš)
No, kad smo sjeli s njima, uz sve ružne priče, osjetili smo u
njima onu iskrenu želju za „resetom“, kako bi htjeli sve
ispočetka, bolje i ljepše napravili. Osjetili smo i da vole, da
imaju želje:
- Želim svoju kuću.
- Mir.
- Prijatelje.
- Skinuti se s droge.
- Posao.
- Nekoga tko će me razumjeti i pomoć. Pa ću ja onda drugome
pomoći...
To su bile njihove želje kada smo s njima razgovarali prije
desetak dana. Na rastanku su ostavili ceduljice na kojima su
napisali nekoliko stvari koje bi voljeli dobiti, nekoliko
materijalnih stvari koje bi im olakšale život na cesti.
Beli, kako zovu Stjepana, napisao je: ruksak, čarape, bokserice, tople majice, kratke majice, tenisice broj 43. To je bila njegov popis.
„Gaće, čarape, ženski ruksak, trenirku, majice, hlače. Unaprijed hvala“, to je bio Marijin popis. No dali su nam zauzvrat najbolji recept za sarmu. Stjepan je po zanimanju kuhar i slastičar pa je pitao želimo li recept za „gradsku“ ili „seosku“ sarmu, a onda nije ni dočekao odgovor i sam je odlučio da će dati recept sa sela:
„Domaće zelje sa sela obavezno. Onda, najbolji je seoski mesar, koji napravi najbolje mljeveno meso. Ali najbitniji su začini od domaće crvene slatke paprike, malo ljute paprike, ali moraš paziti da ne pretjeraš jer ne voli svatko ljuto, potom na to dolazi obavezno malo papra, puno češnjaka, crveni luk... Ali ništa tu ne smije biti divlje uzgojeno, nego prirodno, mora biti eko proizvod sa sela. Tu marinadu treba pustiti cijelu noć. Onda se prelazi na glavni posao. Pripremaju se kuglice, rolaju u zelje. Paradajz ubaciš unutra i tek nakon sat ili dva ubaciš fant, ne stavlja se on odmah. Ako u kuhanju previše začina ubaciš, oni ispare pa kad kreneš jesti, fali ti nešto. Najvažnije začine stavljaš pred kraj, ne možeš fulati! Pun pogodak!“.
(Stjepan oko vrata nosi krunicu, a oko ruke narukvicu sa svecima, pa su mu u paket pomoći u grupi "Od srca do srca" spakirali i Bibliju)
Njihova kratka lista želja dotaknula je mnoge i nije puno trebalo da se ljudi dobre volje okupe i organiziraju. Tako i u Facebook grupi „Od srca do srca“.
„Mi smo im složili svoju 'sarmu' - složili paket sa stvarima s njihovog popisa i dodali poseban začin – Sveto pismo! Vidjeli smo da su vjernici, Stjepan nosi oko vrata krunicu i na ruku narukvicu sa svecima i da se Marija uzda u Boga te da se često moli. Pa smo im stavili Bibliju“, otkrila je Vesna Ribarić (66) iz Facebook grupe „Od srca do srca“.
(S lijeva: Slavica, Vesna i Matea pokazale su torbu u koju su upakirale stvari s popisa Marije i Stjepana, Foto: K.D.Hrnjkaš)
Smije se, osjetila je radost što može pomoći, kao i Slavica Tkalec (66), Matea Topol (30) te Rasima Jusić (61). One su se ovaj petak naše u svom malom kutku ljubavi u Petrinjskog gdje prikupljaju, slažu i pakiraju pomoć za beskućnike i siromašne.
Pokazale su nam „sarmu“ koju su pripremile za Stjepana i Mariju. Bile su tu trenirke, red donjeg rublja, čarape, paketić s higijenskim potrepštinama. Sve stavljeno u školsku torbu s velikom mašnom na vrhu. Njihov dar od srca.
„Dobila sam i poruku od žene iz Poreča. Nakon što je pročitala članak o njima, javila se porukom i rekla da nije mogla spavati čitavu noć. Ponudila je da bi organizirala malu humanitarku u Istri, skupila novac i da bi voljela time platiti neku sobu u Zagrebu Mariji i Stjepanu preko zime da imaju gdje biti, da se mogu malo srediti, možda zaposliti i krenuti dalje“, otkriva Vesna kolika se dobra energija pokrenula. Gospođa iz Poreča bila je i u Zagrebu te također donijela pomoć za ovo dvoje beskućnika i njena vrećica čeka strpljivo na Mariju i Stjepana.
Dogovor je bio da se s Marijom i Stjepanom čujemo za tjedan dana od našeg susreta, no nisu se javili. Možda nisu imali kako, možda su zaboravili, tko zna koji je razlog, ali Vesna ima nade. Već idućeg utorka u Petrinjskoj tradicionalno će dijeliti pomoć beskućnicima i potrebitima pa se nada da će i oni naići i predati im što se za njih skupilo, prenijeti želju žene iz Poreča da im pomogne naći sobicu preko zime.
No u razgovoru sa ženama koje su se okupile u svoje malo društvo ljubavi u Petrinjskoj, otkrivamo da ima puno ljudi koji žive na rubu.
„Nikad neću zaboraviti dan kad sam se prvi put pridružila ovo grupi i dijelila hranu. Došla je majka s djecom, nisu imali što jesti. Dječak, od kojih možda tri ili četiri godine, uzeo je od nas pecivo i počeo ga trpati u usta kao da mu je to život. Sjećam se kako je komadićak tog peciva sakrio ispod kolica za poslije. Zaboljelo me to. Zato dolazim i dalje pomažem“, otkriva Matea, inače ekonomistica.
Slavica se u priči našla kada se skupljala se pomoć i namještaj za potrebite u Tovarniku. Imala je neki namještaj, Vesna ga je preuzela i krenulo je njihovo druženje. Sad je dio družine u kojoj se osjeća da dišu kao obitelj. Ima smijeha, veselja.
(lijevo - Rasima je donijela pite koje idu u Sisak obiteljima koji će ovu zimu biti u kontejnerima)
„Bila sam kuharica u Gredelju, a onda sam se pridružila i pomažem koliko mogu. Srce? Ovoliko mi je naraslo“, govori nam Slavica i širi ruke kao da grli veliku stijenu, toliko joj je srce naraslo otkad je s njima. Pridružila se i Rasima koja je ovog petka donijela pite, razne, slatke, slane, maslinice… Sve to ide ovu subotu za Sisak, za obitelji koje žive u kontejnerima.
Ovaj mali krug dobrih žena odlučio je tijekom vikenda posjetiti Sisak i ljude u potrebi te im odnijeti nešto pomoći. Red Rasiminih pita, red kolača koje je napravila Slavica, red osnovnih potrepština i hrane. Nije im teško, na kraju će i same navratiti pri povratku kod Rasime doma i pojesti nešto pite koju je ostavila da ih čeka kad završe svoj dan.
A idući utorak?
Predvečer očekuju red beskućnika pred svojim vratima, na korak do Božića, pridružit će se i dječji zbor koji ima pjesmu o beskućnicima pa će i nešto veselja pasti. Jako se trude, pa i na to da blagdan bude barem malo veseliji za one najsiromašnije. Pozvale su i gradsku upravu, gradonačelnika Tomaševića da se pridruži.
Tko zna, možda se i odazove. Možda dođu i Stjepan i Marija za koje poklon s mašnom i složenim stvarima s njihova popisa već čeka na njih, kao i poruka da je njihova priča dotaknula jednu ženu u Poreču velika srca koja bi im htjela omogućiti da imaju topli kutak ove zime i sobicu u kojoj mogu prespavati.
