Doktor znanosti i znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković, Saša Ceci osvrnuo se na jučerašnji veliki prosvjed zbog covid-potvrda koji se održao u Zagrebu.
"Nije u redu da dijelimo i segregiramo ljude", "Ne želimo da nam cijepe djecu", "Nikakve potvrde ne smiju ograničavati moju slobodu", "Ne slijepom vjerovanju autoritetima”, “Živi i pusti druge da žive", samo su neki od natpisa koji su se mogli vidjeti na jučerašnjem prosvjedu, a prosvjednici su, osim ukidanja obaveznih covid-potvrda u sektorima gdje je ta odredba trenutno na snazi, zahtijevali i ostavku premijera Andreja Plenkovića.
'Zovu lika koji pali vatre da komentira rad vatrogasaca'
Ceci je tako na svom Facebook profilu opisao raspravu koju je vodio s prijateljicom. "Gledala je neki dnevnik nakon prosvjeda i vidjela je u njemu Gordana Lauca kako je fino objasnio u čemu je problem. Iskreno, već na temelju ove prve rečenice mislim da je kristalno jasno u čemu je problem. Problem je što novinska kuća čiji su novinari izvrijeđani, a njihovi kolege čak i fizički napadnuti na tom prosvjedu, u središnju informativnu emisiju zove čovjeka koji je i sam pozvao ljude na taj isti prosvjed. Ljude koje je godinu dana i sam nabrijavao. A nabrijavao ih je iznoseći toliko problematične stavove da se od njih javno i potpuno moralo ogradili pet njegovih uglednih i svjetski poznatih, a sad i bivših kolega (ili je on njima bivši) u vladinom savjetu.
To je problem, da zovu lika koji pali vatre da komentira rad vatrogasaca. Ali eto za tu bolest naših medija lijeka ni cjepiva nema", započeo je Ceci.
"Navodno (Lauc, op.a.) opet maše onim istim člankom iz uglednog medicinskog časopisa Lancet, člankom u kategoriji pisma čitatelja i za koje sam časopis kaže da ne prolaze uobičajenu rigoroznu recenziju. Taj čitatelj (naravno, znanstvenik – jer to je znanstveni časopis) u svom pismu je probrao par radova koji sugeriraju da su cijepljeni jednako zarazni kao necijepljeni, i istovremeno zanemario sve druge iz kojih bi bilo jasno:
- da su cijepljeni značajno manje opasni od necijepljenih i netestiranih
- da brzi testovi nisu stopostotno točni, već da kod zaraženih ljudi koji još nemaju simptome u nezanemarivom postotku daju (lažno) negativan rezultat
- da se pokazalo da su cijepljeni nekad pozitivni na testu, a da niti su razvili simptome, niti nikog nisu zarazili (to je i bio jedan od razloga da se ne testira masovno i one cijepljene).
Smisao tog pisma bio je da se nekako (lažno) izjednači cijepljene i necijepljene s, vjerujem iskrenom i dobrom, ali promašenom namjerom da se ne razdvaja ljude po toj liniji. Ono gdje se, po rizičnosti, može napraviti neka ekvivalencija je između onih cijepljenih i onih testiranih necijepljenih. Ni jedni ni drugi nisu bez rizika. I cijepljeni mogu prenositi virus, i negativni na testu mogu prenositi virus. No za te dvije kategorije rizik je bliži, i relativno malen.
Čim ti netko kaže i cijepljeni prenose virus pa potvrde nemaju smisla, ili te mulja, ili nema pojma da i negativno testirani prenose virus. U epidemiologiji nije stvar apsolutne sigurnosti, jer bismo onda hodali okolo obučeni u velike kondome, nego je to sve igra šansi, vjerojatnosti. A neki masno koriste činjenicu da su nama ljudima te statistike i vjerojatnosti jako zajebani i jako neintuitivni koncepti. Proguglaj samo Monty Hall problem pa će ti biti jasno na što mislim.
Poanta je da će masovno testiranje razvlačiti pandemiju još godinama dok se konačno svi ne zarazimo. A kad se zarazimo neki će imati grozne kliničke slike, dugotrajne posljedice, a premnogi će preminuti. Ekonomske posljedice takvog razvlačenja, masovnog liječenja i gomile radnika koji su dugo (ili trajno) izvan stroja, bit će katastrofalne za nas. Jedini izlaz koji imamo, i za koji smo znali od početka da će biti jedini, je masovno cijepljenje cijele populacije.
Na početku, za izvorni soj, nije trebalo biti jako masovno, tek nešto iznad 60 posto. To se u većini zemalja koje masovno ne briju na pseudoznanost i teorije zavjere čak i moglo postići. Danas, s novim drastično zaraznijim sojem, dovoljna masovnost se ne može postići računajući samo na odgovornost ljudi. Problem tu nisu samo teorije zavjere.
Naša odgovornost proizlazi iz nekih moralnih temelja koje imamo. Ti temelji su u ovom slučaju pogrešni, ali baš kao što ne možemo intuitivno razumjeti statistiku, ne možemo olako ni prijeći preko svojih moralnih principa. I zato ćemo pružati otpor. To nije nešto racionalno. Naš osjećaj za moral nije neki skup logičnih pravila, već osjećaj u kostima da nešto ozbiljno nije u redu. Zato nije dovoljno samo reći da je u redu. Moramo pokazati da je moralno. A to je nekad prokleto teško. Ne. Zapravo to nije točno. To je UVIJEK prokleto teško", poručio je Ceci.
Moralni appendix
Potom je Ceci pojasnio zašto govori da se radi o moralnom pitanju. Nastavio je dalje da je američki psiholoh Jonathan Haidt definirao šest temelja naše moralnosti koje imamo svi, ali svatko ih ima različito izražene, a radi se o: pravednosti, brižnosti, poštivanju autoriteta, lojalnosti, čistunstvu i slobodarstvu.
"Oni su za nas ono što su aksiomi u matematici i fizici – stvari koje se ne dokazuju. Teme o kojima se ne raspravlja. Naravno, s obzirom da svakom od nas svaka od tih stvari znači malo više, ili malo manje, mi ćemo ipak raspravljati. I poklat ćemo se na internetu oko njih. Sve je uglavnom OK, dok se to ne počne događati i u stvarnom životu. A sad se čini se, zahvaljujući vatroljupcima, počinje i to događati", nastavio je.
Ceci je istaknuo da je važno razumjeti da je potrebno promijeniti "stari način komunikacije i argumentacije u kojem se činjenicama bombardira ljude pa ako nisu shvatili – to je tako jer su glupi". "A zapravo, možda su samo malo više moralni. Evo kako to možda funkcionira. Možda.
"Nije u redu da dijelimo i segregiramo ljude" (Poštenje)
Čovjek koji to kaže osjeća da nije pošteno da se ljude različito tretira. Taj osjećaj je važan za zajednicu. Obično su studenti i mlađi ljudi ti koji će se za ovo zalagati. Ali i ne samo oni. Ići će i na gay pride, ali i kritizirati vladajuće za kriminal i korupciju. Borba protiv nepravde nije karakteristična samo za ljude, i životinje osjećaju nepravdu. Ali za ljude jest karakteristično da osjećamo kad se nepravda nanosi drugima. Da bi društvo funkcioniralo i da bi se popravljalo kad se pokvari, ljudi koji to osjećaju su nam važni. Pitanje za te ljude je koji je najpošteniji način da izađemo iz situacije u kojoj nam autobus ljudi dnevno umire, a još autobusa ili dva ne prođe bez ozbiljnih i dugotrajnih posljedica. Je li to lockdown za sve? Ili obavezno cijepljenje? Ili nešto treće?
"Ne želimo da nam cijepe djecu" (Brižnost)
Mnogi ljudi koji su se cijepili protiv korone, i koji su kako se kaže u sloganu – brinuli za druge, brinu sad i za svoju djecu. Slušali su strašne priče o nuspojavama koje je uporno prepričavao gore navedeni čitač pisma čitatelja i time totalno isprepadao ljude. I ne pomažu sad tu nikakve priče o tome da su, recimo, trajne posljedice tog nuspojavnog miokarditisa nepostojeće, a tijek je blag. Ostala je ta zlokobnost. I činjenica da smo mi ti koji odlučujemo u ime svoje djece, i da mi moramo živjeti s tim ako se nešto ozbiljno dogodi. A vatroljupci nam ne dopuštaju da ni na tren zaboravimo na tu mogućnost. Pitanje za nas takve je kako ćemo živjeti s time da smo mogli, a nismo ako već ne zaustaviti, ono usporiti pandemiju barem toliko da tuđa djeca, ili čak naša, ali i svi drugi ljudi mogu dobiti potrebnu liječničku skrb kad im zatreba. U ovom trenutku to nije tako. Brinemo li mi zaista, istinski, iskreno za njih?
"Znanstvenici govore: virus je iz laboratorija, cjepivo je loše, PCR je prevara..." (Poštivanje autoriteta)
Kome ćemo vjerovati kad mi ne znamo dovoljno? Ako želimo živjeti u zajednici i donositi neke suvisle odluke svaki dan, nekome moramo. Ovi ljudi su odabrali vjerovati znanstvenicima. Ima tu i nobelovaca. Kako im ne vjerovati? I ako ne vjerujemo vrhunskim znanstvenicima, poput našeg vatroljupca, kome ćemo onda vjerovati? Čini se kao užasno teško pitanje. Ali, zapravo, i nije. Zamislimo da neki znanstvenik uporno ponavlja iste fraze. Tipa "i cijepljeni prenose zarazu". I da uporno zanemaruju sve ostalo. Primjerice, da je kod zaraznih bolesti ključno koliko lako se netko zarazi. I da se cijepljeni i puno teže sami zaraze, i teže zaraze druge kad se jednom zaraze. I da to zanemaruje čak i nakon što ga na to upozore mnogi drugi znanstvenici. Je li on doista autoritet kojem možemo dati svoje povjerenje? Ili je samo netko tko priča ono što nam je ugodno čuti? Tko je spomenuo marketing?
"Ne želim zabranjivati rad kolegama koji nisu cijepljeni – i cijepljeni prenose virus" (Lojalnost)
Kako ćemo raditi ikakav ozbiljan posao s ljudima ako im nismo lojalni? I ako oni nisu lojalni nama? Ako će nas odmah cinkati šefu da nešto nismo napravili kako treba? Hoćemo li im takvima mi sljedeći put pomoći kad će njima trebati? Ovakvi ljudi hoće. Oni su ljepilo koje drži ovo društvo. Pitanje za njih (a neki koji me znaju možda će reći da sam tu trebao napisati – za nas) je kako znamo da smo dali povjerenje pravim ljudima. Ja ću uvijek ponoviti ono što je rekao Bob Marley: Svi će te ljudi razočarati, ali daj povjerenje onima koji to svejedno zaslužuju. Zato i praštamo toliko. Možemo ih podržavati čak i kad rade nešto loše, ali ako smo im stvarno lojalni, ako smo im prijatelji, moramo im reći da nije u redu to što rade. Naravno da će nas razočarati. I mi ćemo ih opet podržati. Ali što ako njima zapravo naša podrška šteti? Možda ih trebamo pustiti. Da pogriješe. Da sami shvate. Da odrastu.
"Ne želim da u mene ubacuju nešto čemu ne znam sastav niti djelovanje" (Čistunstvo)
Ovaj naš osjećaj je strahovito jak jer nam je o njemu nekad ovisio opstanak. Smrad truleži i zapravo bilo čega, gorki okus raznih trava i bobica, sve su to jasni znakovi kojima nas naš mozak iz nekog svog praiskonskog dijela upozorava da to ni u ludilu ne probamo pojesti. Ova grupacija ljudi koji imaju jako izražen taj osjećaj gađenja prema nekim novotarijama vjerojatno je više puta spasila našu vrstu. Netko u selo donese lijepe bijelo-zelene gljive i svi se ubiju njima. Doslovno. No, s druge strane, u doba neimaštine i gladi, ili bolesti, trebalo je ponekad eksperimentirati. I tako smo polako naučili da lijekovi mogu biti i gorki i smrdljivi. Neki kažu da i moraju, da bi djelovali. Danas ih presvučemo šećerom pa nemaju loš okus ni miris, ali i dalje mogu imati loše posljedice. Nuspojave. Kad bismo barem imali nešto što ima nuspojave usporedive s rizikom normalnog života, ono tipa da nas pogodi grom, i da ne unosimo u naš organizam gomilu nekih čudnih kemikalija, da umjesto toga unesemo nešto sitno što potakne organizam da se sam, svojim prirodnim imunitetom, zaštiti od bolesti. Zapravo, imamo baš to. I zove se – cjepivo.
"Nikakve potvrde ne smiju ograničavati moju slobodu / Cijepljenje ne smije biti obavezno" (Slobodarstvo)
Da bi društvo prosperiralo, ono mora biti slobodno. Slobodno društvo slobodnih pojedinaca koji zajedno grade bolju budućnost za sebe, a time i za sve nas. Ništa od toga nije jasnije i istinitije. Ali može li bolestan čovjek istinski biti slobodan? Zarobljen u bolnici na kisiku, ili respiratoru? Ili mrtav? To nije sloboda koju itko od nas priželjkuje. A jesam li ja, ako sam zarazan, slobodan tu zarazu širiti dalje? Pa time neke osloboditi od života? Svi na prosvjedu se slažu da se cijepljenima koji također šire zarazu ne smije dopustiti da to rade. Znači, postoji ograničenje slobode. Upravo to je zaključio i Vrhovni sud u SAD-u još 1905. godine.
Istinski slobodno društvo ne može postojati ako pojedinci u njemu mogu imati slobodu da zaraze druge ljude. Oni njima otimaju slobodu. Dužnost je i obaveza svakog slobodnog društva da to spriječi. Pitanje za njih je: Kako ćemo to izvesti?", zaključio je Ceci.
