Negdje tamo početkom devedesetih na predavanju na Filozofskom fakultetu profesor Žarko Puhovski spomenuo je zanimljiv podatak o tome koliko je "težak" jedan život iz perspektive masovnih medija.
Jedan Amerikanac = 500 ljudi u Bangladešu
Ako me sjećanje dobro služi, istraživanje je pokazalo da jedan mrtvi Amerikanac stradao u prometnoj nesreći "vrijedi" jednako kao i 500 poginulih u tada čestim poplavama u Bangladešu.
Trideset godina poslije taj je omjer još nepovoljniji za male i siromašne, što se najbolje vidjelo na primjeru uragana Sandy, koji je prošli tjedan poharao područje New Yorka.
Dobivši nezabilježenu medijsku pažnju, Sandy je ni kriva ni dužna postala "najveći uragan u povijesti", "oluja nad olujama", "majka svih oluja" i sve tako redom. Zaboravili su Amerikanci na puno opakiju Katrinu koja je prije sedam godina uništila New Orleans povukavši za sobom gotovo tisuću i pol stanovnika. Usporedba je više nego jasna: 82 prema 1462.
Zamka uspoređivanja ljudskih nesreća
Ali, grad crnačke sirotinje po kojem su mjesecima nakon neželjenog susreta s Katrinom plovili krokodili medijski je zanimljiv kao i Louisiana, država u kojoj je smješten. Osim jazza, tamo nema ničega što bi interesiralo profesionalce iz masmedija. Pa ni činjenica da je New Orleans zapravo 2005. godine prisilno iseljen nakon čega se nikada nije u potpunosti oporavio.
Da se razumijemo, samo bi ortodoksni PR-ovac i okorjeli spin-doktor mogao uletjeti u zamku uspoređivanja ljudskih nesreća. Naprosto, svaka od njih je pojedinačna i statističke brojke ne govore puno o onome što se uistinu dogodilo, pa je takav slučaj i sa Sandy. Zatvoreni Wall Street na jedan dan ništa je prema smrti jednog jedinog čovjeka.
Burzovna lista života
Unatoč tome, ne vrijedimo jednako. Na burzovnoj listi života neki stoje bolje, dok većina tavori na niskim indeksima praćena slabom trgovinom.
Činjenica da na Manhattnu nije bilo struje nekoliko dana očito je znatno uzbudljivija od 21 poginulog od iste one Sandy na Kubi, Haitiju i Jamajci, koji su, opet ta vražja statistika, petina svih poginulih od tog uragana.
Da ne spominjemo azijske tajfune koji su ove godine dva puta znatno većom silinom poharali dijelove Japana, Koreje, Kine i Rusije. Ali, kako je pravilno primijećeno na Facebooku, neki mrtvi vijest su za početak Dnevnika, a neki uopće nisu za Dnevnik.
Praćenje katastrofe iz sata u sat
U to kolo su se odmah uhvatili i hrvatski mediji. Iz sata u sat pratila se "katastrofa" koja je zahvatila New York. Pametne sijede glave trkeljale su po televizijima, portalima i novinama o razmjerima užasa i kraju New Yorka kakvog znamo.
U cijelu tu priču sasvim se prikladno naslonila i predizborna kampanja za ameri��kog predsjednika pa je jedno od ključnih pitanja bilo je li Sandy došla na randevu s Obamom ili s Romneyjem!? Odnosno, koji će od ove dvojice imati više koristi od te vremenske nepogode.
A onda je došao Ladislav
Ipak, nešto je nedostajalo. Kad su hrvatski izvjestitelji na privremenom radu u NY-u nazvali i zadnjeg njujorškog Hrvata s mobitela koji je već dramatično pištao upozoravajući da se baterija treba napuniti, a struje nema pa nema, posrećilo se i nama!
Stigao je Ladislav.
Doduše, onako slab i jadan kakva smo i država pa ni od ciklone ne treba očekivati da bude ništa drukčija. Prozviždao je Istrom i Dalmacijom, napravio nešto sitne štete i sasvim američki odmah dobio ime.
Zato, manite se licemjernog pretvaranja buhe u slona i obratno. "Kad prođe, ako treba, odnijet ću staru robu, konzerve i 100 kuna do Crvenog križa, a dotle me pustite na miru...", da opet citiramo istog onog fejsbukera iz sredine teksta.
