'Tradicionalno... Svaki mjesec malo kući... I kad je sve crno-bijelo, reći ćemo da je sivo. Bitka sa samoćom se nastavlja... Kratki odlasci u Domovinu, na svega 3-4 dana su neprocjenjivi... Nada, strpljenje, izazov, obitelj... To je samački život gastarbajtera u Njemačkoj. U životu svakog iseljenika osvane dan kada ne može sa sigurnošću reći gdje se nalazi. Skoro svako jutro budimo se sa pitanjima... Dali sam ja u svom ili tuđem krevetu, dali je ovo moj život u inozemstvu ili je inozemstvo u mom životu, dali sam ovdje ili je ovo ovdje tamo, poruke koje pišem dali pišem kući ili od kuće......? Iseljenici su kao sjenke lutalice, bez broja i slova. I bez adrese, naravno... Nostalgija je opaka bolest, bez okusa, mirisa i boja, od koje se isplače rijeka suza koja teče prema domu...', napisao je uz sliku povratne karte za München.
Ovo je naša sadašnjost i budućnost
Nakon 20 godina stvaranja, donio je odluku krenuti iz početka i to u Njemačkoj:
'Ovo je realnost, sadašnjost i budućnost ljudi sa brdovitog Balkana. Bez obzira na životnu dob. Bez obzira na vjersku, nacionalnu ili političku opredjeljenost... i svi u srcu volimo svoju Domovinu, svoje prijatelje, braću, sestre, roditelje... ali od ljubavi se ne zivi... I kad majka ostavlja svoju kćer jedinicu sa bakom i kad otac ostavlja svoje četvero djece sa suprugom... razlike nema. Priča je milijun, a istina je samo jedna. Nema toga, što živ čovjek ne može izdržati... jer očaj je nešto što čovjeka pretvara u borbeni stroj...'
Na kraju apelira na sve izvan Hrvatske da 'u iseljeništvu nitko ne smije biti sam. Uzajamno pomaganje je temeljni pokretač svega... I tako... tradicija se nastavlja... opet idem kuci na par dana... opet stisnem zube i promrmljam onu nasu balkansku. "´Bem ti zivot i pare", vratim se u München i sa do vrha napunjenim "borbenim strojem", pocinjem pricu ispocetka......', završava.
