Ivan je vukovarski branitelj i jedan od osnivača spomen doma na Ovčari. Godišnje kroz njega prođe oko 150 tisuća ljudi. Najviše djece koja slušaju o strašnoj povijesti. Ipak, Ivan je sretan u Vukovaru.
"Svoja stradanja nosimo u sebi, svoje rane nosimo u sebi, ali grad koji živi danas i koji svakim danom izgleda sve ljepše daje nam snagu i daje nam zadovoljstvo da prošlost pretvorimo u budućnost", optimističan je Ivan Lukić.
Baki Mariji 92 su godine. Živi u samom centru Vukovara. Kad je grad pao ostala je s kćerima u podrumu. Danas je pljeskala koloni sjećanja sa svog prozora. Optimizam ne skriva.
"Mladima bih poručila da se bore i da se naprave tvornice koje su bile, da svijet ima gdje raditi", govori Marija Rusin.
Ni Anto se ne predaje. S prijateljima iz sportsko ribolovne udruge obnovio je malu Adu na Dunavu. Ona i Vukovar njegov su ponos.
"Svaki onaj koji navečer pod navodnicima legne tužan, ujutro kad se probudi prošeta kroz svoj grad i bude sretan. Ipak je to naš grad. Naš Vukovar", poručuje Anto Aladžak.
Uvjeren je da je budućnost Vukovara i njegovih stanovnika svijetla. Jučerašnje odluke Vlade - naznaka su, kaže, boljeg doba.
"Moj sin je vozač autobusa pa je bio u dilemi da ode van voziti autobus ili ne, međutim poslije sinoćnje sjednice Vlade rekao je tata ovo će bit dobar grad, lijep grad", otkriva nam Anto.
Ostao je svo vrijeme i Ivan koji, iako ima razloga mrziti - ne mrzi nikoga.
"Nikada nikoga neću učiti mržnju niti sam svoje sinove učio, jer vjerujte, onaj koji mrzi, na kraju njega pojede ta mržnja, a onaj koga se mrzi on ostane u svom domenu", priznaje Ivan Lukić.
25 godina nakon pada grada u Vukovarcima su osjećaji podijeljeni. Tuga i bol zbog stradalih, ali sreća i ponos jer grad i dalje stoji.
