Još se i danas prepričava legenda o "pijanim, drogiranim ustašama", kako su srpski dobrovoljci koji su, uz bivšu JNA, napadali Vukovar, na srpskoj televiziji u jesen 1991. godine govorili zbunjeno o ručnim bombama kojima su ih vukovarski branitelji obasipali, iako su bili udaljeni 200 i više metara.
Glas Slavonije podsjeća na anegdotu iz Domovinskog rata i piše da neprijateljskim vojnicima nije bilo jasno kako "kinder jaja" padaju na njih, pa su zaključili da "pijane i drogirane ustaše bacaju bombe i 300 metara u dalj".
Nisu se mogli dosjetiti da su vukovarski branitelji smislili napravu koja se stavlja na pušku i u nju ručna bomba koja se može ispaliti na udaljenost i do 300 metara.
Tko su ljudi koji su smislili i izradili na stotine ovakvih naprava? Jedan od njih je Zvonimir Petrić, koji je do rata radio kao šef pripreme borovske Alatnice, a za rata bio pripadnik Tehničke satnije, i koji sada kao umirovljenik živi u Vinkovcima, ali ne miruje nego prikuplja dokumentaciju i iskaze o zločinima nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata.
Nitko se više ne sjeća čija je to bila ideja
"Nitko se više ne sjeća tko je prvi dao ideju, ali misao vodilja je bila kako što dalje bacati ručne bombe. Na tome smo radili Adorjan Toth, Vinko Mikić, tokari i ja. Imali smo školsku ručnu bombu i s njom radili probe sve dok nismo dobili najbolje rezultate za domet bacanja bombe. Mjere su se odmah stavile na nacrt i dijelovi su se radili serijski, organizirano. Ratna proizvodnja bila je organizirana u prostoru nove alatnice Tvornice strojeva Borovo. Zgrada je bila odvojena od kombinata, istočno, kod PIK-ovog silosa. Zgrada je imala dva atomska skloništa, jedan smo koristili mi iz Tehničke satnije, a drugi su koristili topnici, čiji je položaj bio nedaleko. Odabrali smo potrebne strojeve, najvažniji strojevi su bili zaštićeni u posebnim prostorijama, a kada je nestalo struje dobili smo dva dizel-agregata od po 42 kW. Okupili smo ljude, stručnjake za pojedine operacije i pozivali smo ih prema potrebi proizvodnje, naravno, samo one u koje smo imali povjerenje. Objekt je bio čuvan, nastojali smo ostati u maksimalnoj tajnosti, jer je krov zgrade bio panel ploča od pet centimetara, a slikanje je bilo zabranjeno, tako da nemamo nijednu autentičnu fotografiju iz tih ratnih dana. U rujnu su nas Srbi otkrili i počeli granatirati, a granate su prolazile kroz krov i detonirale u samoj prostoriji. Od jedne takve ranjeno je nekoliko pripadnika Tehničke satnije", priča Petrić, i pojašnjava da se "pijani ustaša" sastojao od dva dijela - čelična šalica (kruška), koja se navrnula na cijev puške i plastični uložak koji je bio za jednokratnu uporabu.
Dodaje da je 2011. preko jednog zagrebačkog novinara, nacrt tog "izuma", s preciznim uputama, otišao u Libiju, gdje se tada ratovalo, a tamošnji su ratnici napravili ovu napravu koja je jako korisna u uličnim borbama.
"Tako je 'pijani ustaša' dobio nastavak daleko od Vukovara i Hrvatske. Čeličnih šalica napravili smo nekoliko stotina i svi borci na linijama htjeli su imati ovaj dodatak. Plastični umetak bio je za jednokratnu upotrebu, jer je izlijetao zajedno s bombom. Napravili smo ih, u serijskoj poluautomatskoj proizvodnji, sigurno desetak tisuća komada, mnogo više negoli ih je iskorišteno, ali branitelji su ih tražili. Šalica je imala navoj koji je odgovarao navoju za prigušivač i mogla se koristiti svaka puška koja je imala na cijevi takav navoj. Najviše se koristila PAP-ovka, bila je nešto duža, pa se bolje mogao odrediti kut, nanišaniti i uprijeti o zemlju, a municija je obvezno morala biti manevarska, ili školska, jer koristio se potisak plinova koji je izbacivao bombu s plastičnim uloškom. Uložak je zapravo služio kao svojevrsna brtva, kako bi se postigao odgovarajući tlak u cijevi nakon okidanja manevarskog metka. Šalice smo radili od čeličnih okruglih profila, tokarenjem. Za zaštitu od hrđe šalice smo brunirali, tj. zagrijavali na visoku temperaturu i potapali u ulju, zbog čega su bile crne, glatke i otporne na vlagu. Plastične uloške radili smo iz plastičnih kalupa za proizvodnju obuće kojih je bilo više nego dovoljno", pojašnjava Petrić, dodajući da su imali dovoljno materijala, jer Tvornica strojeva Borovo imala je veliko i dobro opskrbljeno skladište materijala.
Preciznost je bila "pristojna"
Budući da je to bilo bacanje ručne bombe, a ne lansiranje, teško je govoriti o preciznosti, ali branitelji su Petriću pričali da s pristojne udaljenosti mogu pogoditi prozor kuće i ubaciti bombu. Gotovo svakodnevno branitelji su u Tehničku satniju donosili pokidana ili oštećena oružja na popravak, pa su njihove primjedbe odmah uzimali u obzir.
