Davora Rostuhara od Južnog pola dijeli još 9 dana, nakon čega će započeti prvu hrvatsku ekspediciju na Južni pol koja smatra uspješnom ako se prijeđe put od obale Antarktike do Južnog pola, što na najlakšoj „Hercules“ ruti iznosi 1200 kilometara. Rostuhar taj put planira prijeći u 50 dana. U svom posljednjem ekspedicijskom dnevniku piše o svom prvom susretu s Antarktikom.
"Približili smo se Antarktici u zoru, kad je cijeli brod spavao. Probudio sam se umoran, kao da sam cijelu noć probdio na mostu, rame uz rame do kapetana. Kao da smo šutke gledali u maglu ispred nas, gustu maglu koja se nadvila svuda oko nas i sjela na ledeno more kao da nema namjeru nikad otići odavde. Pogleda oštrih, koncentriranih, kao da smo pazili da iz te magle ne izroni velika santa leda, veća od broda, veća od života, ne bi li stigli spriječiti eventualni udar s njom. Kaplja znoja kotrljala se niz kapetanovo čelo, a ja sam se čudio što radim ovdje, na mostu, do njega. Niti znam upravljati brodom, niti imam neke posebne sposobnosti. Osjećao sam se kao da sam promatrač, ali sam dobro znao da zapravo igram bitnu ulogu. Pitao sam se nisam li zalutao u taj film. A istovremeno sam slutio da ja taj film režiram.
Probudio sam se i onako ošamućen, krenuo prema palubi još uvijek nesiguran je li sanjam ili sam budan. Vidio sam na velikom ekranu s kartom i pozicijom broda, da smo došli na svega nekoliko kilometara do Antarktičkog poluotoka. Brod je još spavao. Nikoga nije bilo na palubi. Magla je čvrsto sjedila na moru svuda oko nas. Znao sam da je u svakom trenu moguće da se iz te magle počne nazirati posljednji kontinent. Ili možda neka zlokobna santa?
Posve mi je jasno kako su stari moreplovci izmišljali razna morska čudovišta i nevjerojatne priče. Osjećaj polaganog šuljanja broda kroz tu mliječnu kašu, zaista ostavlja puno prostora mašti. Još da si na brodu mjesecima, ili godinama… Ja sam na brodu tek nekoliko dana, a već imam osjećaj da mi se percepcija počinje izobličavati. Međutim, vrlo sam svjestan da to ne kreće izvana, iz krajolika, nego iz mene. A ipak sam ja jedini kormilar svoga broda.
Sada mi je posve jasno, kako su nekoliko stoljeća lovci na tuljane i kitove, plovili burnim južnim morima, otkrivali razne otoke, redovno se vraćali na Shetlande gdje su tamanili tuljane radi kože i kitove radi ulja koje je pogonilo uličnu rasvjetu europskih gradova, a da nisu vidjeli Antarktiku. Čak i najveći moreplovac svih vremena – James Cook, tri puta se spustio ispod južne polarnice, došao na vidokrug kontinenta, a nije ga otkrio. Čovjek se samo na taj kontinent nije proširio, prvi put ga je ugledao, s broda, tek 1820 g, a prvi put nogom stupio njega tek 1895.g. Najveća barijera koja je sprečavala čovječanstvo da otkrije taj posljednji kontinent bila su opaka južna mora, najnemirnija mora na svijetu. Na brodu MS Expedition, mi smo imali ludu sreću da je Drakeov prolaz između Južne Amerike i Antarktičkog polutotoka bio miran poput jezera.
Umjesto prijeteće sante leda, magla se naposljetku razišla, a ispred nas se pojavila veličanstvena Antarktika. Osjećaj s kojim sam se probudio i izašao na palubu, ostao je još dugo u meni. Čudan je to osjećaj, neopisiv riječima, osjećaj koji pluta onim krhkim, suptilnim prostorom između sna i jave."
Više o projektu saznajte na stranici Davorovog ekspedicijskog dnevnika i na njegovoj Facebook stranici.
