Pripadnica rapidno izumirućeg srednjeg sloja, ili onoga što je od njega preostalo u Hrvatskoj, a kao zdravstveni djelatnik prirodno obdarena snažnom empatijom i suosjećanjem za sugrađane, Riječanka je u formi dnevničkog zapisa registrirala sve ono što ju je pogodilo u samo jedan, jučerašnji dan, piše Rijecanin.rtl.hr.
Njezina objava na najvećoj društvenoj mreži izazvala je veliku pozornost i brojne komentare, a mi vam je prenosimo u cijelosti:
"Dragi dnevniče! Jutro sam provela kao i uvijek - radeći u hrvatskom zdravstvu. Onom od kojeg čak i najveći entuzijasti pomalo dižu ruke. U kojem se raspada sve - od infrastrukture do ljudstva i humanosti. Onom kojega se kao "jednog-dana-hrvatski-pacijent" sve više - bojim. Poslije posla veselo na ručak s obitelji! No restoran se zatvorio. Jesu li godišnji odmori ili je to još jedan u nizu nečijih neuspjelih poslovnih pokušaja u ovoj korumpiranoj i nesretnoj zemlji? Na vratima neka bla bla obavijest o restauraciji ili slično. U potrazi za novim mjestom srećemo starca koji po kiši, iz kante za smeće izvlači kruh.
Razmišljam bi li ga uvrijedila da mu dam one plastične boce iz prtljažnika? Smišljam odgovor na pitanje mog djeteta - Mama, što radi onaj barba?, dok muž solomonski odgovara kako sigurno traži hranu za svoje kokice. U novom restoranu ručak čekamo 45 minuta iako nema puno ljudi. Ali nema ni ljudstva - konobara, ni kuhara. Vjerojatno su u Irskoj. Poslužuje nas neljubazan, namršten čovjek s kojim se moja mama i njena unuka neuspješno pokušavaju našaliti tako da nam je na kraju pomalo svima neugodno. Popodne opet u hrvatskom zdravstvu - kao pacijent ovaj puta i naravno, a kako drukčije kod nas - preko veze i poznanstva. Petak, popodne, kiša pada, dežurstvo, ali u nas uvijek kao da se u zdravstvu nešto dijeli. Tu je i neizbježna hrpa onih "zdravstveno osviještenih" što ih je od jutros nešto zaboljelo pa eto, ide vikend, da se šta ne zakomplicira... Večer u šopingu i sniženjima. Znate ono - trebali biste uživati, zabavljati se. Taj šoping međutim točka je na i današnjeg čudnog dana.
U Konzumu sve u nekoj nelagodi gledaš prodavačice i police i pitaš se - jesu li ovi idući na redu dok ti u glavi jučerašnja scena towerskog Konzuma koji izgleda kao neka Dvorana Duhova, a ti se osjećaš kao netko tko je nepozvan upao na nečiji sprovod. Pritom jedna jako fina gospođa, kao što to već vole naši hrabri i odvažni građani - udara nogom po konju koji je lipsao i pao i polumrtav muči se na podu - maltretira jednu jadnu Konzum prodavačicu - zašto ih je tako malo pa eto ona nije bila ODMAH uslužena nego je čekala i dijeli joj poslovne lekcije o boljoj organizaciji rada...
Ni u jednom te dućanu manje više nitko ne pozdravlja, nitko se ne osmjehuje, nema one možda sterilne, ali opet srcu drage ljubaznosti ili uslužnosti.. Ako ćemo pravo, nema baš ni previše kupaca, sve je nekako otužno. U velikom sportskom dućanu pokušavam se raspitati o skijama. Ono nije baš da je vrećica čipsa. Ali prodavača ni za lijek pa prvo beskrajno čekaš na jednom kraju da te usluži, a onda na drugom da dotrči taj isti do kase da ti naplati, a to su oni ogromni prostori, znate, ali na nekoliko lokacija svugdje je isto - radi po jedan, do eventualno dvoje radnika. Čujem na drugom mjestu kako se prodavačica došaptava s drugom kako je tu od jutros i kako je nema tko zamijeniti. Na mom satu je blizu 19 h. Ona je tu od jutros... Dok gledam to tužno, umorno lice, uz grižnju savjesti sjetim se onog pitanja - zašto prodavači više nisu ljubazni, zašto se ne smiješe...?
Zašto vam se zapravo više nitko nigdje u ovoj zemlji ne
osmjehuje, ljudi moji?
Ja pomalo živim u svom vlastitom mikrosvemiru u kojem nema
novina, nema televizije, nema portala, u sada shvaćam - JALOVOM
pokušaju da se zaštitim od tužne istine koju se u mojoj Hrvatskoj
više nitko i ne trudi sakriti - da se raspadamo i da propadamo
dok se besramne vlasti bave efemernim pitanjima, također se više
ni ne trudeći prikriti da ne rade ništa (ako se krađa i
uništavanje mogu tako nazvati), da su neposobne neznalice,
neodgovorni, nemoralni, nezainteresirani lopovi, lijevi, desni i
srednji, svi redom isti.
Počela je otpadati čak i ona zadnja površna maska da smo nekakvo još uvijek organizirano i smisleno društvo. Više i ne glumimo. Ovo nije čak ni ono kao kad kupiš preskupi auto na kredit pa se neko vrijeme pretvaraš da si ti taj auto zaista možeš kupiti. Kao ostarjela, lijepa glumica kojoj više ni plastične operacije ne mogu pomoći. To je sprovod na koji smo na žalost svi pozvani, ali kao u romanima Agathe Christie - to je mrtvac kojeg smo ubili svi zajedno.
I nema više "Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!" ,
dragi moj Matoše, ovog smo puta to učinili - sami. (Ili možda,
kao i uvijek?)
Dantea i krugove pakla bolje da ne spominjem. Ne bi nam baš
išli na ruku.
Sada je samo pitanje - gdje će ubojice pobjeći, gdje će se
sakriti?
A kazna? Pa kazna i nije potrebna. Mi smo sami sebi najveća
kazna".
