Situacija oko doniranja organa za transplantaciju, na sreću, odudara od opće situacije: Hrvatska je treća u Europi po broju doniranih organa na milijun stanovnika, prema statistici za 2010. godinu.
''Nemoguće je opisati taj osjećaj kad vam liječnici jave da imaju organ koji trebate i da ste došli na red za presađivanje'', prisjeća se Marija Stjepović kojoj su prije sedam godina uslijed dijabetesa transplantirali bubreg i gušteraču od istog donatora. Na to je čekala punih osam godina. Situacija je u međuvremenu krenula umnogome nabolje.
Puni značaj društvene svijesti o korisnosti doniranja organa, međutim, postaje vidljiv kad se uzme u obzir da se, na primjer, bubreg najčešće uzima od kadaveričnih donatora; o gušterači, jetrima ili srcu da ne govorimo. Od pacijenata, dakle, za koje više nema medicinske nade i koje na životu drže samo aparati te od čije su obitelji liječnici dužni zatražiti privolu za eksplantaciju funkcionalnih organa.
'Na ovaj način živi u drugim ljudima'
U okviru organizacije Eurotransplant, u kojoj se uz sedam drugih zemalja nalazi i Hrvatska, podaci o osobama od koji potječu organi taje se zbog smanjivanja prostora za manipulaciju dodjelom organa. Ipak, obitelji kadaveričnih donatora nakon transplantacije imaju pravo doznati tko je primio organ.
''Moj sin je 2005. godine stradao u prometnoj nesreći, imao je tada 21 godinu'', prisjeća se Barbara Duvnjak .
"Bili smo na okupu kad su nam se liječnici obratili s pitanjem o doniranju organa i samo smo se međusobno pogledali te jedni drugima sporazumno kimnuli glavama'', ispričala je.
Jetra njezinog sina su donirana jednoj ženi iz Pule, srce tad 15-godišnjem dječaku iz Zagreba.
''Ja ni dan-danas ne vjerujem da je on mrtav, a pogotovo zato što na ovaj način živi u drugim ljudima. Kad sam saznala za primatelja u Zagrebu, otišla sam tamo i tri dana samo hodala gradom, tjerao me na to osjećaj da ću ga sresti. Taj mladić, za kojeg sam čula da je dobro, ima srce mog sina, i upoznat ću ga prije ili kasnije'', kaže Barbara Duvnjak.
Uz pomoć medija razbili smo neznanje i predrasude
Marija Stjepović je i aktivistkinja županijske Udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika koja tijesno surađuje s ostalim, nacionalnim organizacijama.
Čekanje na bubreg u posljednjem desetljeću smanjeno je s prosječnih osam godina na oko šest mjeseci. U tom razdoblju Hrvatska se uključila u Eurotransplant, gdje članice (Slovenija, Mađarska, Austrija, Njemačka, Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Hrvatska) tijesno surađuju, što zahtijeva izuzetnu uigranost i umješnost raznih medicinskih službi, na čelu s Nacionalnom transplantacijskom koordinacijom pri Ministarstvu zdravlja.
''Ponosni smo na naše izuzetne rezultate. Danas je najveći dio javnosti dobro upoznat s ovom materijom, a uz pomoć medija razbili smo ranije neznanje i predrasude'', za Deutsche Welleizjavila je Tanja Watz, članica upravnog odbora Hrvatske udruge Transplant.
I mada je u samom transplantacijskom programu dosegnut maksimum, ostaju nam problemi vezani uz lošu ekonomsku situaciju, što se odražava na okolnosti tretmana pacijenata nakon presađivanja organa, kao i njihovih pojedinačnih financijskih mogućnosti. Većinom su pacijenti kojima je transplantiran neki organ, kako tumači Tanja Watz – i sama s doniranim bubregom – zapravo djelomični invalidi. A za njihov prihvat nedostaje u Hrvatskoj i stručnjaka i sredstava.