ARCTIC MONKEYS: Humbug (Domino/Dancing Bear)
Svaki bend barem donekle povezan s punkom (osim, evantualno, Ramonesa) u jednom trenutku odluči odrasti i dotadašnje adrenalinske bombe zamijeniti kompleksnijim glazbenim rješenjima.
Alexu Turneru i njegovim "majmunima" u tome je pomogao Josh Homme iz Queens of the Stone Age koji je njihov naglašeno britanski indie ostavio usred pustinje i pretvorio u dramatičan složenac surf-rocka i psihodelije. Drugim riječima, fascinaciju The Jamom, Smithsima i Buzzcocksima mlađahna engleska senzacija ovdje je zamijenila američkim alternativnim herojima tipa Pixies.
Na žalost, ono što se dalo naslutiti na nedavnim nastupima u Splitu i Novom Sadu, sada se i potvrdilo - kvaliteta i uvjerljivost Arctic Monkeysa pada kako im pjesme postaju duže, a aranžmani zahtjevniji. Mistika "Humbuga", pojačana često apstraktnim Turnerovim stihovima, redovno se pretvara u davež, a s iznimkom odličnog singla "Crying Lightning", sheffieldski kvartet niti jednu glazbenu ideju nije uspio do kraja realizirati.
Kada bismo album morali opisati u jednoj rečenici, ona bi glasila otprilike ovako: Monkeysi su ovim poduhvatom dokazali da su hrabar, ali ipak precijenjen bend.
ČOVIK OD SOLI: Tribute to Gibonni - Pop rock (Dallas)
Tribute koncert i prateći album pokazali su da se Gibonnijeve zgoditke može pročitati na bilo kojem glazbenom jeziku, no ideju je pokvario gadno dvojben odabir izvođača.
Original su nadmašile samo Zvijezde čiji je neuništivi lider Renato Metessi "Ovo mi je škola" pretvorio u ranjeni urlik smješten točno na razmeđu novog vala i Springsteena. Vatra je željela spojiti Gibu i EKV, što kako-tako prolazi u "Hodaj", ali i izaziva podsmijeh u "Projdi vilo".
Urban je relativno bezbolno pretočio "Što će meni moja dica" u mračni art-pop, dok nam se duet s Gibonnijem u "Posoljenom zraku i razlivenoj tinti" već stvarno popeo na vrh glave.
Što se promašaja tiče, gotovo je nevjerojatno da se netko dosjetio dopustiti opskurnim hard rokerima Dioniz da masakriraju "Cesaricu", a i "Oprosti" u jazz čitanju Matije Dedića i Black Coffeeja nije trebalo podići iznad razine jamminga na njihovoj tonskoj probi.
Sve u svemu, navedenim zgodicima unatoč, autor Gibonnijevog renomea ipak je zaslužio mnogo suvisliji tribute.
ELVIS COSTELLO: Secret, Profane & Sugarcane (Hear Music)
Elvis Costello karijeru je započeo kao ultimativni cinik new wavea nakon čega je svirao sve od opere do zajedničkih projekata s kraljem šlagera Burtom Bucharachom. Nakon 20-ak godina vraća se countryju albumom snimljenim u samo tri dana s nekima od ključnih akustičnih glazbenika žanra (Jerry Douglas, Dennis Crouch).
Pjesme na "Profaneu" zvuče kao da su nastale između dva svjetska rata, što znači da će se u njima prije pronaći fanovi arhaične američke glazbe nego Costellovih skladateljskih lutanja.
Također, čini se da je Elvisovo guštanje u sviranju s takvim majstorima ujedno i jedina svrha albuma pošto se na njemu našlo mjesta i za ostatke s fenomenalnog "Delivery Mana" ("Hidden' Shame"), pjesama skladanih za nikad završenu operu baziranu na životu Hansa Christiana Andersona te čak i stvari izvorno pisanih za druge izvođače (uvodna "Down Among the Wine and Spirits").
Ako je "Secret, Profane & Sugarcane" samo simpatičan predah od uobičajenih diskografskih obaveza, svojim je šarmom osigurao "palac gore". Na žalost, sve se više čini da jedan od najtalentiranijih polaznika britanske new wave/punk škole s kraja sedamdesetih tone u duboku kreativnu krizu.