Nakon najnovijeg otvaranja slučaja "Za dom spremni" u Okučanima kao da se cijela hrvatska politička scena nasukala u nekakvoj nadrealističkoj filmskoj sceni. Predsjednik Zoran Milanović obilno citira Franju Tuđmana, premijer Andrej Plenković citira Ivicu Račana, Tomo Medved je postao Plenkovićev najdraži suradnik, marginalne braniteljske udruge gurnute su u prvi plan, sve oznake vojnih postrojbi postaju sve manje, a HOS-a sve veće. Nakon obilježavanja akcije Bljesak u Okučanima, i nakon komemoracije poginulim policajcima u Borovu Selu, nakon svih zastava i majica, moglo bi se zaključiti da su upravo HOS-ovci ono najvažnije i najbolje što se ima pamtiti iz devedesetih.
Andrej Plenković upravo ulazi u noviju hrvatsku povijest kao političar koji je udahnuo novi život pokliču "Za dom spremni". Ovo što se događa nije sporadična pojava oznake HOS-a na komemoraciji borcima HOS-a nego sijanje ideala HOS-a među svim braniteljima, "pohosavanje" svih onih koji su se borili devedesetih, isticanje upravo tog pozdrava kao najdragocjenijeg iz cjelokupne borbe, kao onog što određuje "pravog" domoljuba od onog tko to nije.
Naravno, on osobno niti u jednom trenutku nije izgovorio što on osobno misli o pozdravu "Za dom spremni", govori o tome što misli o Milanovićevu potezu, o njegovu odlasku zbog sačekuše s majicama i vijencima iskićenima sa ZDS, vadi se opet na povijest, na činjenicu da je Vlada Ivice Račana dopustila, legalizirala, oznaku HOS-a s pozdravom "Za dom spremni", da se ta oznaka koristila i na vojnoj paradi koju je organizirao premijer Zoran Milanović 2015., a onda ponosno naglašava da je njegova Vlada organizirala rad Vijeća za suočavanje s prošlošću, koje je i donijelo odluku – da se oznaka smije koristiti u komemorativnim situacijama.
Ali Plenković očito ne želi vidjeti da to što se sada zbiva nema veze ni s Račanom, niti odlukama Vijeća, neovisno o tome što je odmah zvonio alarm u javnosti da će te odluke donijeti zabunu i kaos, i sulude interpretacije. On sam, nemoćan da postane veliki političar, političar koji je spreman izdignuti se iznad i istinski povući ovu zemlju naprijed, pokazao je ponovno da je spreman zaigrati i najmorbidnije igre da bi se održao na vlasti.
Plenković ne želi spremiti ZDS tamo gdje mu je mjesto
Njegova je želja, naprosto, da HDZ opet pozicionira desno i ima li išta jednostavnije nego pustiti svom zamjeniku da "malo mobilizira" branitelje. Dva-tri mjeseca pred izbore HDZ si naprosto dopušta pokazati ono što u intervalima između izbora nastoji malo skrivati pod tepihom. Činjenica da HDZ prihvaća pozdrav "Za dom spremni", da je nespreman dopustiti pospremanje NDH u povijest, da nije spreman ni 25-30 godina nakon rata otvoreno progovoriti o tome da je bilo pogrešno tolerirati ustaške simbole kod dijela boraca "jer su htjeli plašiti čede" – da je vrijeme da se prekine s time.
Da Andrej Plenković želi ZDS spremiti gdje mu je mjesto, ne treba se vaditi ni na Račana niti na Milanovićevu vojnu paradu, a niti odluke Vijeća ga ne trebaju činiti političarem invalidom. Može, recimo, reći da je nedopustivo da se znakovlje širi ovako brzinom munje, da je žalosno da se borci koji nisu bili HOS-ovci sada kite njihovim majicama jer je postalo "in" imati ZDS, može reći da ga žalosti da mlada djevojka u Borovu Selu pozira u majici s ustaškim pozdravom. I nakon toga može donijeti odluku o novom preispitivanju spornog znaka.
Ali kako će, kad je on osobno dogovorio sa svojim novim zamjenikom Tomom Medvedom ovu novu eksploziju eksploatacije ZDS? Kad se, vjerojatno, okupljeni u odajama HDZ-a, zadovoljno smijulje kako su najurili Zorana Milanovića, kako su se sprdali s vodstvom SDP-a u Borovu Selu – kada su im u kadar onako vješto ubacili golemu zastavu sa ZDS, i kako je bilo divno gledati sve te fotogalerije, s vijencima i majicama i dečkima koji su bili na visini zadatka.
Kada je Tomo Medved slavodobitno izjavio pred novinarima da predsjednik Zoran Milanović onda uopće niti ne treba dolaziti na komemoracije, posve je jasno razotkrio cilj akcije: HDZ želi pokazati da su oni jedini dostojni čuvari ideje Domovinskog rata, cjelokupne, sa svim slavnim oslobodilačkim akcijama. ali i malim "tajnama", od ratnih zločina do "diskretne" upotrebe ZDS, da su oni ti koji imaju pravo kad se ugase kamere i zapjevati Juru i Bobana ili barem Thompsona.
Samoproglašeni čuvari 'pravog' domoljublja
Oni su ti koji si uzimaju pravo određivati mjeru za domoljublje pa, eto, poručuju Milanoviću – ili ćeš šutjeti i kimati i pred ZDS ili ti nećemo dati ni pristup Bljesku, niti Oluji…
U ovoj operaciji HDZ nije, međutim, namagarčio samo Zorana Milanovića, nego su ponizili i sve borce i branitelje, a podsjetili su opet i na višedesetljetno mučenje s ostavštinom Domovinskog rata, s činjenicom, recimo, da se zaboravilo promovirati prave i istinske heroje, da su oni ostali negdje zaboravljeni, pa je moguće da prigodni "nositelji majica" isplove u prvi plan. Podsjetilo je HDZ također i na višedesetljetni proces osnivanja stotina braniteljskih udruga, njihove povezanosti s financijama Ministarstva branitelja, i njihovu političku instrumentalizaciju.
Andrej Plenković je dugo gradio poziciju europejca koji je "brana" od potencijalne ustašizacije; em se nalazilo razumijevanje jer bi ga mogao zaskočiti Karamarko, em su mu bili unutarstranački izbori… Hoće li se i sada pokazivati razumijevanje za njegovu hosovizaciju svih branitelja, jer mu – prijeti Škoro?
Plenković, dakako, grčevito želi gurnuti HDZ malo više desno uoči parlamentarnih izbora, želi ustabiliti i ojačati mrežu među braniteljski udrugama, želi i glasačima Suverenista i Škorinim biračima pokazati da je on pravi čuvar "doze" dopuštenog domoljublja. I po svemu sudeći, ne zanima ga uopće kakvu štetu pri tome nanosi, kako ponovno pušta iz boce tog prokletog duha, to zveckanje simbolima NDH, relativiziranje i razumijevanje onih koji su sudjelovali u Holokaustu.
Milanović mora raščistiti problem
S druge strane, predsjednik Zoran Milanović gurnut je uz pomoć Medvedovog desanta sa ZDS idejno i ideološki u "čisti" antifašizam, iako je godinama vješto bježao od toga. Bit će posve pogrešno ako on sad stane na nemuštim pozivanjima na Franju Tuđmana, jer Tuđman nije razvlastio HOS zato jer su mu smetali ustaški simboli, i osobno je upravo utemeljitelj ovog višedesetljetnog koprcanja oko NDH, ili ako uvrijeđeno prestane odlaziti na komemoracije – jer tko zna što mu se tamo sprema.
Zoran Milanović, predsjednik koji je iznenada pokazao da mu se ipak "ne fućka" oko pokliča ZDS, u prilici je pokrenuti proces ponovnog propitivanja upotrebe ustaške simbolike. Neovisno o ovlastima, on ima državničku moć, može govoriti, može okupljati stručnjake koji će ponuditi rješenja za izlaz iz ovog škripca. Može li netko razgovarati s HOS-ovcima i objasniti im da više ne mogu koristiti ustaški pozdrav na grbu, naprosto – jer je ustaški? Da to ne znači nikakvo umanjivanje njihovih ratnih zasluga. Je li moguće da nitko u Hrvatskoj ne može okupiti branitelje koji su doista bili HOS-ovci i razgovarati s njima o tome? Je li moguće da nitko u Hrvatskoj nije u stanju donijeti zakonsko rješenje kakva npr. postoje u Njemačkoj? Ako je odgovor ne, to znači da su hrvatske vlasti (i HDZ i SDP, sa svim svojim koalicijskim partnerima) doista uspjele proizvesti nedodirljivu elitu, svojevrsne čuvare svetosti pozdrava "Za dom spremni".
Zato slučaj Okučani nije samo još jedno vraćanje "ustaša i partizana" u hrvatski diskurs. To je mnogo više. S jedne strane, jasno se pokazalo da zakonski okvir i preporuke Vijeća ne valjaju, da ih političari i politikanti mogu razvlačiti kako im volja. Slučaj je bio koristan da se i zadnjim naivcima koji vjeruju u europejstvo Andreja Plenkovića i Davora Božinovića jasno pokaže da su i oni spremni navući majicu sa ZDS ako je to poželjno u predizborne svrhe, a pokazalo se da i Zoran Milanović još zna iznenaditi.
No, ako se Milanović sada samo uvrijeđeno povuče u ugodu Pantovčaka i pristane na "mjeru" domoljublja koju su mu odrezali Plenković i Medved kada su ga prognali sa svih budućih komemoracija, ostat će samo onaj koji je pomogao Plenkoviću da se pomakne malo udesno i da se dokaže nedodirljivost ustaških simbola u Hrvatskoj. Zapravo je on sada na potezu. Ne smije pristati na podmetanje pod tepih, mora ići dalje. Mora pokrenuti novu nacionalnu raspravu i tražiti rješenja.
Jer ovako nas ostavlja sve skupa u toj morbidnoj zamci relativiziranja, čekanju novog "ekscesa", novih majica, natpisa. I tako unedogled. Već sada osamnaestogodišnjaci koji poziraju u majicama ne razumiju u čemu je problem, a kako li će tek za deset godina.