U Afganistanu se gotovo nitko više ne sjeća kako izgleda mir. Etnički podijeljena, jedna od siromašnijih zemalja svijeta ratuje s talibanima još od 2001. uz stalne međunarodne snage.
Punih 17 i pol godina uz Amerikance i druge saveznike u Afganistanu bili su i hrvatski vojnici, njih ukupno 5722. Sve do prošlog tjedna. S afganistanskog pijeska na zagrebački asfalt vratio se zadnji kontingent, među njima i veterani više misija. Časnički namjesnik Nikica Kobašlić odradio je čak tri kao mentor i savjetnik afganistanske vojske i dobro pamti riječi lokalnog jezika kojima je ondje započinjao dane.
"Salam alejkum i obavezno ruka na grudi. Četurasti hubasti bahaidasti, što bi kod nas značilo dobar dan, kako ste, šta ima, jeste mi dobro. Oni bi odgovorili s hubasti, što znači, jako dobro, hvala na pitanju", priča časnički namjesnik Nikica Kobašlić, pripadnik tri misije u Afganistanu.
Čak trojica časnika koje je obučavao danas su generali. I sa svima je razvio blizak odnos.
"Ako ti kaže 'my Croatian friend', znači da ste samo prijatelji, a ako ti kaže 'my Croatian brother' znači da si mu nešto više, ne da je to iz poštovanja, nego tebe smatra stvarno kao prijatelja i brata, da si došao tamo da ga nešto naučiš. Meni su govorili brate, imao sam tu sreću", rekao je Kobašlić.
S Nikicom je bila i Katarina Turkalj, satnica u dvije misije u Afganistanu koja je obučavala časnice u afganistanskoj vojsci.
"Vi imate neka pravila što se tiče Afganistanaca u odnosu prema ženama. Kada dolaze pripadnice ženskog spola, oni svojim ženama ne pružaju ruke. Nakon određenog vremena kada dobijete njihovo povjerenje, čak i ako ne rade s vama, oni vam dođu i pruže ruku, čak vas i zagrle. Vaše ponašanje prema njima, kao da su ljudi, oni to cijene kod vas", ispričala nam je Turkalj.
Živite i radite s njima, kad nešto dobro postignu, vidite koliko su oni sretni, automatski sam i ja sretna
I baš je odnos s Afganistancima koje su obučavali ono što će najviše pamtiti i čemu bi se i sutra vratili.
"Živite i radite s njima. Kad nešto dobro postignu, vidite koliko su oni sretni, automatski sam i ja sretna jer smo napravili pomak. I kad se odlazi u Hrvatsku, tu bude suza i svega, jer to je jedno novo iskustvo, nešto što čovjek prođe jednom ili dvaput u životu", rekla je Turkalj.
Isti pristup imali su i prema običnim ljudima, u što sam se sam uvjerio, kad sam istim cestama kao i Nikica prolazio prije pet godina.
"Taktika hrvatske vojske jest da se na neki način približava afganistanskom stanovništvu. Tako je jedan od hrvatskim vojnika ovim ljudima donio vodu. Oni sad tu vodu piju", izvijestio sam u svibnju 2015.
I to se do zadnjeg dana hrvatske prisutnosti u zemlji nije promijenilo.
"U svakodnevnim patrolama, izlascima iz baza, gdje god smo zastali, hrpe djece se skupilo oko vozila, gdje smo mi, ne samo mi Hrvati nego i ostale koalicijske snage, toj djeci nudili vodu, slatkiše, sve što smo u tom trenutku imali u vozilu njima smo velikodušno davali, jer i to je jedan znak pažnje prema njima", rekao je Kobašlić.
Istodobno, dnevna rutina bio im je i stalni oprez. Hrvatske su snage u svih 17 i pol godina imale jednu žrtvu, lani poginulog skupnika Josipa Briškog, što je manje nego gotovo sve ostale zemlje u misiji. I unatoč nestabilnosti u kojoj je Afganistan danas, vrijednost svoje misije ne dovode u pitanje.
"Ogroman je napredak, dosta smo ih naučili. Znali smo reći da napravimo milimetar naprijed, to je super. Danas se oni već mogu brinuti o sebi. Kakvo će stanje biti s obzirom da je tamo raznolikost, od tih plemena do politike, ne znam. Ono što im ja želim jest stvarno mir", rekla je Turkalj.
Za tim vapi velika većina od 37 milijuna stanovnika zemlje kojima su, daleko od kuće, i hrvatski vojnici barem malo pomogli da im život bude bolji.
