Kako je sin dalmatinskog ribara s Pašmana postao treći najtraženiji bjegunac nakon ratova na Balkanu devedesetih godina 20. stoljeća?
Mnogi su se mitovi o Anti Gotovini ispleli u redovima njegovih pristaša, a čak ga je i sama glavna haška tužiteljica u vrijeme podizanja optužnice i uhićenja, Carla del Ponte, doživljavala pomalo romantizirano, unatoč zločinima koje mu je stavljala na teret. U knjizi Lov: Ja i ratni zločinci Gotovinu je opisala kao avanturistu koji je izgledao "prelijepo u uniformi Hrvatske vojske".
Neporecivo je da je Gotovina bio nemirna duha. Rodni kraj napustio je još kao maloljetnik i nakon plovidbe se odlučio priključiti kontroverznoj francuskoj Legiji stranaca, koja nosi moto da bez obzira na porijeklo i status dobrovoljcima nudi "šansu započeti novi život". Misije su ga odvele na sjever Afrike i u Aziju, i on kao legionar gubi kontakt s Hrvatskom. O njegovom životu tada malo se zna. U medijima je objavljeno da je u Parizu 1981. godine sudjelovao u oružanoj pljački obiteljskog nakita Henrija i Sare Solomon vrijednog dva milijuna franaka, što potvrđuje i presuda Porotnog suda u Parizu od 25. ožujka 1986. godine.
Kaznu nikada nije odslužio, u međuvremenu napušta Legiju, a početkom devedesetih se našao u Južnoj Americi, gdje ostvaruje kontakt s hrvatskim iseljenicima. Ondje do njega stiže vijest o neovisnosti Hrvatske pa se odlučuje vratiti kući.
Ranjavanje na bojištu zapadne Slavonije
U lipnju 1991. godine, 36-godišnji Gotovina dragovoljno se javlja u Zbor narodne garde, gdje počinje njegov prilično brz uspon i obilazak brojnih bojišnica. Prva godina prolazi mu u borbama u zapadnoj Slavoniji, gdje je ranjen, a nakon oporavka poslan je u Livno, gdje je imenovan za zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, sa zadatkom da spriječi prodor srpskih snaga dolinom Neretve na Jadran. Godine 1992. vraća se u Hrvatsku za zapovjednika Zbornog područja Split i kao brigadir obnaša tu funkciju sve do 1996. godine. Do same Oluje u kolovozu 1995. godine, osim u Hrvatskoj, sudjeluje i u akcijama protiv Srba u BiH, te na još nekoliko bojišta u Bosni i Hercegovini.
Operacija Oluja ključna je akcija koja je okupirana područja trebala osloboditi od vlasti Srpske vojske Krajine. Dok je trajalo planiranje Oluje, na području Hrvatske i BiH su trajale akcije koje su trebale pripremiti izvedbu Oluje: Zima '94., od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kod Bihaća, Skok-1 7. travnja 1995. na Dinari, Bljesak iz svibnja 1995. kada je oslobođena zapadna Slavonija, Skok-2, kojom je oslobođeno cijelo Livanjsko polje te Ljeto '95., akcija koja je trajala od 25. do 30. srpnja 1995. i u kojoj su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč.
Ključni trenutak: Sastanak s Tuđmanom na Brijunima
Ključni trenutak planiranja Oluje održan je u ljetnoj rezidenciji predsjednika Franje Tuđmana na Brijunima, netom prije početka akcije, 31. srpnja 1995. godine. Počeo je u 10.50, a završio je u 12.40 sati, a 52 stranice transkripata tog sastanka postale su u godinama koje dolaze ključni dokaz optužbi da su hrvatski generali zajedno s državnim vrhom u Oluji izveli "združeni zločinački pothvat".
Operacija Oluja (od 4. do 7. kolovoza 1995. godine) ostvarila svoj cilj: brzom akcijom, kakvu je i želio Tuđman, oslobođeno je 18,4 posto ukupne površine Hrvatske, okupirana ostaje samo istočna Slavonija, a četiri puta manja po ljudstvu Srpska vojska Krajine je poražena. No, ubrzo nakon akcije istražitelji dolaze u Hrvatsku istražujući zločine počinjene na štetu srpskog stanovništva.
Pokušavaju pribaviti i iskaz Ante Gotovine 1998. godine, na što je, navodno, bio voljan pristati, no nisu mu dopustile hrvatske vlasti. Istragu se neko vrijeme ignorira, da bi nakon smrti Franje Tuđmana i smjene vlasti postalo jasno da Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije u Haagu sprema optužnicu protiv vojnog vodstva u Oluji.
Asistirani bijeg uoči uručenja optužnice
Optužnica je gotova 2001. godine i Tužiteljstvo je pokušava uručiti Anti Gotovini. U njoj su, osim genocida, nabrojani svi najteži ratni zločini. Ubojstvo najmanje 150 krajinskih Srba i organizirano etničko čišćenje zločinačkim sredstvima: pljačkom i paležom srpskih kuća i gospodarskih zgrada, trovanjem bunara, neselektivnim granatiranjem i razaranjem civilnih objekata, deportacijama i zlostavljanjem stanovništva.
Ne stižu mu je uručiti jer se Gotovina u srpnju iste godine odlučuje na bijeg iz države, koji je trebao potrajati do gašenja suda za ratne zločine. Iako će i tadašnja vlast s Ivicom Račanom na čelu, kao i ona Ive Sanadera tvrditi kako tragaju za Gotovinom i pozivati ga na suradnju s Haagom, pojedine su indicije govorile o tome da je Gotovina, navodno, pušten uz "blagoslov" državnog vrha.
Mediji su pisali kako se plan za Gotovinino skrivanje i financiranje bijega počeo kovati još 1998. godine, kada je general pozvan na razgovor, te da su u njemu, navodno, sudjelovali ljudi iz obavještajne službe, HDZ-a i najbliže pristaše predsjednika Tuđmana. Tjednik Feral Tribune otkrio je da je za vrijeme Gotovininog bijega u prvoj polovici 2001. Gotovina osigurao putovnicu s lažnim imenom u zagrebačkoj Policijskoj upravi i s njom pobjegao.
Muke hrvatskih vlasti s Carlom del Ponte
Glavna haška tužiteljica godinama je prigovarala hrvatskim vlastima da ga ne žele pronaći, no kasnije im je odala priznanje za trud. U svojoj knjizi del Ponte navodi kako joj je u rujnu 2005. godine Sanader javio da ima informacije o Gotovini, nakon čega ona dolazi u Zagreb. Obavještajna služba doznala je da se nalazi na Kanarskom otočju, saznala je del Ponte u Hrvatskoj, a za saznavanje konačne lokacije navodno je zaslužna i njena glasnogovornica Florence Hartmann, koja je čitajući Gotovininu knjigu nabasala na informacije o generalovom "posebnom mjestu" na Kanarima.
Španjolske su ga vlasti uhitile 7. prosinca u jednom restoranu na Tenerifeu. Lisičine su mu stavljene za stolom za kojim je u društvu ispijao crno vino, i to bez opiranja. Imao je sa sobom 12 tisuća eura. Završava u madridskom zatvoru, nakon čega ga premještaju u Scheveningen.
Što bi se dogodilo da su hrvatske vlasti dopustile Anti Gotovini 1998. godine da razgovara s haškim istražiteljima? Bi li se izbjegao cijeli kaos, bijeg i suđenje? To se nikada neće doznati.
Pred sucem Alphonseom Orieom našao se pet dana nakon uhićenja na saslušanju i izjavio samo kako se ne osjeća krivim i da nema prigovor na tretman u zatvoru.
Suđenje Gotovini, ali i generalima Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, koji su se dobrovoljno predali 2004. godine, započelo je tek 11. ožujka 2008. godine, gotovo tri i pol godine nakon uhićenja. Na samom otvaranju, predstavnik Tužiteljstva Alan Tieger pozvao se na Brijunske transkripte.
Brijunski transkripti
Na sastanku na Brijunima su uz Tuđmana bili nazočni tadašnji ministar obrane Gojko Šušak, tadašnji šef HIS-a, predsjednikov sin Miroslav Tuđman, admiral Davorin Domazet Lošo, general Zvonimir Červenko (preminuo 2001., op.a.), glavni logističar MORH-a Vladimir Zagorac te generali Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Ante Gotovina.
Najspornijom se smatra sljedeća formulacija Franje Tuđmana, a mnogi je vide i kao osnovu za optužnicu protiv preminulog predsjednika Hrvatske za ratni zločin, koja je izbjegnuta njegovom smrću 1999. godine:
"Istok (istočnu Slavoniju, op.a.) bismo pustili totalno na miru, a ovo bismo morali riješiti, i jug i sjever. Riješiti na koji način? To je sada tema naše današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti mora kapitulirati u nekoliko dana", izjavio je tada Tuđman.
Prekomjerno granatiranje ili gađanje vojnih ciljeva?
U optužnici protiv generala spominje se stoga "prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog, pljačkanjem, oštećivanjem ili potpunim uništavanjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništva odvratilo ili spriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima". Zastupnici obrane navodili su kako je preseljenje organizirala srpska strana te da su svi zločini počinjeni individualno.
Za Gotovinu su problematične izjave koje se tiču ovladavanja Kninom, jer su protumačene kao isticanje njegove spremnosti da na zapovijed – sravni Knin:
"Gospodine predsjedniče, u ovom trenutku mi kompletno s našom tehnikom kontroliramo Knin. Nije uopće to ako je zapovijed za udar na Knin... Mi ga za nekoliko sati rušimo, kompletno. S oklopnim snagama, srednjim, većim dometom... Raketni sustav... Mi smo na 20 km zračne linije ovdje od prevoja... 20 km od centra Knina."
Optužnica će ga kasnije teretiti za prekomjerno granatiranje Knina, a obrana će u Haagu isticati da su gađani samo vojni ciljevi i da je nakon napada na Vukovar, koji je u napadima JNA sravnjen sa zemljom, isto nemoguće ustvrditi za Knin. Gotovinina obrana pozivat će se na nepoznavanje vojne terminologije od strane Tužiteljstva, a sastanak na Brijunima kvalificirat će kao uobičajeni dogovor za zemlju koja je u ratu i usred vojnih operacija.
Kninski sastanak
Prije okončanja akcije, 6. kolovoza u Kninu, Gotovina će očitati bukvicu vodstvu vojske u Oluji, na brifingu zapovjedništva Zbornog područja Split, što će Gotovinina obrana koristiti u Haagu kao dokaz da je Gotovina bio ratnik koji nije tolerirao pljačku, palež i ubojstva u oslobođenim područjima.
"Totalni kaos! Operacija je izvedena uredno i na najvišoj razini, a poslije bitke – kaos! Kao razmažena dica, bez ikakve odgovornosti!", urlao je Gotovina na zapovjednike u kninskoj tvrđavi zbog stanja grada uoči dolaska stranih ambasadora, hrvatskog premijera i ministara u Knin, ali i preuzimanja grada od strane generala Ivana Čermaka. Prigovorio im je sve – od neorganiziranosti civilne zaštite do toga da nisu bili sposobni pronaći hrvatske barjake i križeve.
"(Niste ih našli) zato što ste budaletine! Zato što ste nesposobni! A sposobni ste da balite na kamere, da se slikate, to jeste sposobni! Jedan križ niste sposobni naći!", kazao im je Gotovina.
Njegovi suborci, ali i obrana će braniti Gotovinu tezom da je većina zločina počinjenih na oslobođenom području počinjena nakon Oluje, kada je Gotovina predao vlast civilnim tijelima. No, Tužiteljstvo Gotovinu smatra odgovornim za razdoblje koje obuhvaća i sve akcije nakon Oluje, sve do 15. studenoga 1995.
U izmijenjenoj optužnici navedeni su konkretni slučajevi ubojstva jedne osobe u Općini Benkovac, 30 osoba u Općini Knin i jedne osobe u Općini Korenica. Tužiteljstvo će inzistirati na tezi da je Gotovina planirao zločine, ali i da je bio "dužan ponovno uspostaviti i osigurati javni red i sigurnost, a propustio je tu svoju dužnost izvršiti".
U zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, nabrajaju i da je bio svjestan, a nije spriječio sustavna ubojstva civila, pljačke kuća i gospodarskih zgrada, ubijanje stoke i palež. Optužnica ga tereti i što nije poduzeo ništa da se počinitelji kaznenih djela kazne.
Suđenje završava u kolovozu 2010. godine, zahtjevima obrane da se generale pusti na slobodu, dok Tužiteljstvo predlaže da Vijeće osudi Gotovinu na 27 godina zatvora, Markača na 23 godine i Čermaka na 17 godina zatvora.
Iako najavljena za kraj 2010. godine, presuda je izrečena tek 15. travnja 2011. godine.
Mladen Markač rođen je 8. svibnja 1955. u Đurđevcu. Osamdesetih godina, nakon odsluženja vojnog roka, pristupa policijskim snagama Sekretarijata unutrašnjih poslova SFRJ.
Godine 1990. Markač se stavlja na raspolaganje Tuđmanu, te biva zadužen za formiranje posebnih jedinica u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, koje kasnije postaju ključni dio Hrvatske vojske. Imenovan je zamjenikom zapovjednika te jedinice za posebne namjene MUP-a, koja je koncem 1990. postala antiteroristička jedinica, a godinu kasnije postaje zapovjednik Antiterorističke jedinice Lučko. Godine 1992. promaknut je u čin general-majora u pričuvi, ističe Haško tužiteljstvo u optužnici. U veljači 1994. godine Markač je imenovan zapovjednikom MUP-a RH, a nakon Oluje dobiva čin general-pukovnika.
Kao zapovjednik specijalne policije MUP-a RH, tijekom Oluje i nakon nje, Markač je razmještao snage specijalne policije, izdavao im zapovijedi i na drugi način nad njima vršio kontrolu, ističe Tužiteljstvo. Također je optužen po zapovjednoj odgovornosti kao suorganizator zločinačkog pothvata koji je naredio zločine, odnosno da je znao za njih, ali ih nije spriječio niti sankcionirao. Obrana je isticala da je za kaznena djela nakon ratne operacije bila zadužena temeljna, a ne specijalna policija kojoj je Markač bio na čelu. Posebno osjetljivo je pitanje Grubora, mjesta gdje je 25. kolovoza ubijeno petero staraca i srpskih civila. Markačevi specijalci su ondje zajedno s onima pod Željkom Sačićem osiguravali teren kojim će uskoro proći Vlak slobode. Selo je zapaljeno, a stoka pobijena. Markač i Sačić štitili su ubojice, prema tezi Tužiteljstva, a jedan od njih je i Frano Drlje, koji je kasnije radio u Ravnateljstvu policije. Osim Sačića, Markača i Drlje, hrvatsko pravosuđe zbog ovog zločina procesuira i Berislava Garića, Igora Benetu i Božu Krajinu. Markač je odbio svjedočiti pred Županijskim sudom u Zagrebu zbog štete koja bi mogla biti učinjena njegovoj obrani u Haagu.
Markač se skupa s Čermakom dobrovoljno predao u Haag u travnju 2004. godine. Dopušteno im je da suđenje čekaju na slobodi, no krajem 2007. godine Markač je ozbiljno prekršio kućni pritvor, i to u društvu tadašnjeg ministra policije Ivice Kirina i aktualnog šefa HVIDRA-e, HDZ-ovca Josipa Đakića. Otišli su u lov na veprove, a fotografije izmasakriranih životinja i raznježenih dužnosnika u društvu generala optuženog za bezobzirna ubojstva, nepažnjom su završile u medijima. Markač je zbog toga novu 2008. godinu dočekao u Scheveningenu. Ondje je umalo i umro. Naime, početkom 2010. godine doživio je infarkt, a život mu je spasio Ivan Čermak, koji je čuo neobične zvukove iz Markačeve ćelije. Ugrađen mu je stent te je nakon oporavka u zatvorskoj bolnici nastavio dolaziti na ročišta.
Ivan Čermak rođen je 1949. godine u Zagrebu i nametnuo se kao najbogatiji hrvatski general u njenoj kratkoj povijesti, koji čak posjeduje luksuzni dvorac Klokovec. Još osamdesetih se bavio biznisom, ali posebno dobro mu je krenulo početkom devedesetih godina, kada počinje raditi s naftom i obnašati dužnost dopredsjednika izvršnog odbora HDZ-a. Naime, prije toga je bio instalater klima-uređaja i grijanja. Za ratno profiterstvo optužio ga je Saša Radović, autor knjige Tko je jamio, jamio, s tvrdnjom da je švercao naftu u BiH, a gorivo bi onda završavalo u tenkovima tzv. SAO Krajine.
Imućni general ga je optužio za duševne boli, premda je bio u stanju trgovati i kao haški uznik. Naftašku tvrtku Tifon Čermak je prodao 2007. godine mađarskome MOL-u za milijardu dolara. Isto tako, Scheveningen mu nije bio prepreka da tijekom 2010. godine u dva navrata dokapitalizira tvrtku Crodux plin s ukupno osam milijuna kuna. Posjeduje i istoimenu građevinsku tvrtku koja na Jankomiru planira gradnju nebodera.
Što se političke karijere tiče, bio savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana tijekom 1990. i 1991., a od 1991. do 1993. bio je i pomoćnik ministra obrane Gojka Šuška. Nekoliko je mjeseci proveo i na funkciji ministra trgovine, brodogradnje i energetike tijekom 1993. godine. U Oluji je imenovan za zapovjednika Zbornog mjesta Knin i trebao je nakon Oluje stvoriti uvjete za normalan život i obnovu gospodarstva u Kninu.
Nekoliko mjeseci nakon što su završili u Scheveningenu, generali Mladen Markač i Ivan Čermak su pred Haškim sudom odbacili sve optužbe iz optužnice, a 3. prosinca 2004. godine pušteni su na slobodu do početka suđenja. Stavljalo im se na teret da su skupa sa Šuškom, Tuđmanom i Gotovinom "nasilno i zauvijek" htjeli ukloni srpsko stanovništvo s područja Krajine, te da je pritom ubijeno "najmanje 150 civila", a protjerano na desetke tisuća Srba iz Krajine. Osim toga, spočitavano mu je i prikrivanje zločina. Branio se tvrdnjama da se na poharanom području bavio isključivo normalizacijom stanja i da je njegova uloga bila civilna, pa čak i humanitarna.
specijal-201012070191004-Suđenje generalima
Vezani članci:
arti-201104130182006 arti-201104150214006 arti-201104150341006 arti-201104150343006 arti-201104150024006 arti-201104150373006
