Red porinuća, pa red štrajkova, pa red polurješenja od strane
države -
a onda opet sve kreće ispočetka. Takav se se scenarij u hrvatskoj
brodogradnji ponavlja već gotovo tri desetljeća.
Prva sanacija brodogradilišta bila je još 1991., a druga samo sedam godina kasnije. Nakon 2000. odlučeno je da se pomoć škverovima dalje daje u obliku državnih potpora kako bi se ostvarilo sljedeće:
"Povećanje produktivnosti, racionalizaciju troškova poslovanja, reorganizaciju poslovanja i poboljšanje tehnologije, usklađivanje državnih potpora stečevinama Europske unije, a kao krajnji cilj postavlja se privatizacija", kazao je 17.3.2006. Grga Ivezić iz Hrvatskog fonda za privatizaciju.
Od svega nabrojanog do Sanaderove vlade ostvarilo se gotovo ništa, a unatoč upumpavanju 7 cijela 8 milijardi kuna u brodogradilišta - profit je izostao. Stoga se tada kreće u privatizaciju.
"To znači da ćemo u hrvatskim šverovima raditi brodove i da će radnici, škverani ostat raditi i da će imat posla i da ćemo sačuvat radna mjesta", kazao je Ivo Sanader 13.2.2009.
Prvi natječaji propadaju, a vruć krumpir preuzima Jadranka Kosor. Treći Maj, Kraljevica, Brodotrogir i Brodosplit u tom trenutku duguju 12 milijardi kuna.
Iz problema se privatizacijom uspio izvući samo Uljanik, a u ostala brodogradilišta je ubačeno novih 13 milijardi kuna u sklopu restrukturiranja. Problem tako mora riješavati i vlada Zorana Milanovića. Za njihova mandata Brodosplit je prodan DIV grupi, Brodotrogir Danku Končaru, Uljanik je kupio 3. Maj, a Kraljevica je poslana u stečaj.
"Tamo naprosto prema našim procjenama nije bilo drugog rješenja. Vlada će učiniti sve da se situacija olakša", kazao je Milanović 22.3.2012. Brodogradilište osnovano 1729. na kraju je spasila tvrka Dalmont, ali sada je pak u problemima Uljanik, a s njim i 3. Maj. Za stručnjake - kriva je Uprava.
"Jedino što je bio interes tih 14 menadžera Uljanika bila je kako izvući zaradu, kroz bonuse, plaće, dakle to su milijunski iznosi", kazao je Paulo Gregorović, kroničar brodogradilišta.
Umanjenju tih optužbi i ljutnje građana koji su do sada za brodogradilišta dali više od 30 milijardi kuna, sigurno ne doprinosi i novosagrađena luksuzna vila predsjednika Uprave Uljanika Giannija Rossanda, koju sada čuva policija.
Sindikati su potvrdili da postoji model o kojem pregovarju Uprava
i državne institucije, a tome smo popričali s Đinom
Šverkom, predsjednikom Štrajkaškog odbora
Uljanik.
"Informacije su prilično šture. govori se da se iznašao model
preko banaka. Dok ne vidimo da su nam plaće legle na račune
ustajemo na štrajku. Rekli su da će plaće biti 16., a nisu bile.
Imamo zadatak da oko restrukturiranja popričamo s premijerom i da mu kažemo da želimo brodogradnju na obje lokacije i poručimo mu u neposrednom razgovoru da želimo da se to restrukturiranje nastavi, da ne želimo stečaj. Država se treba uključiti maskimalno i Bruxelles isto, podržavamo što rade da nas dovedu na taj put, ali ne podržavamo stečaj i predstečaj", kazao je Šverko.
Komentirao je i tvrdnju da će ukoliko brodovi budu kasnili strani brodovlasnici poslati svoje radnike. "Krivo se tumačilo u javnim istupima. Ne radi se o zamjenskim radnicima već o radnicima koji su radili na tim brodovima i prije krize.
Brodovlasnik je rekao da želi s tim istim radnicma nastaviti posao. Oni nisu u štrajku ni sada, ne povlače iz štrajka ni jednog Uljanikovca nego bi nastavili raditi brodove. Alternativa je da pošalju remorkere, da otiđe ovaj brod i da sljedeći brod koji su imali namjeru naručiti, a vrijednost mu je oko 125 milijuna eura, da ga ne naruče", objašnjava Šverko.
Tvrdi da će radnici prestati sa štrajkom ukoliko im plaća legne na račun s obzirom da je to bio glavni razlog zbog kojeg su ušli u štrajk. "To je glavni uvjet, štrajkaški odbor će se sastati i donijeti odluku o prestanku štrajka tako da nam je to bio priroitet i zahtjev zbog kojeg smo krenuli u štrajk. Isplata plaće, a ne obećanje da biti isplaćena", kazao je.
