Ivan i Goran su najbolji prijatelji. Iako su se službeno upoznali na skupu mladih ljevičara povodom proslave Dana antifašističke borbe i prije toga su znali jedan za drugoga. Ivan je pratio Gorana na Instagramu i sviđalo mu se što ovaj stavlja slike Rade Končara, Ive Lole Ribara, sestara Baković i ostalih antifašističkih velikana. Goran je pak obožavao kratke, ali oštre Ivanove twitove kojima poziva na komunističku revoluciju i odbacuje mogućnost mirnog suživota s bogatašima. S vremenom su postali nerazdvojni.
Učlanili su se u navijačku udrugu RRR (Radical Red Rebels), ali najmanje zbog nogometa. Na utakmici bi jedino uživali u onim trenucima kada navijači s jedne tribine izvikuju "Smrt fašizmu", a s druge im uzvraćaju "Sloboda narodu", ili kada bi svi zajedno počeli skakati i skandirati "ubij, ubij, ubij buržujaaaa, buržujaaaa i kulakaaaa". Puno više od nogometa njih su privlačila opijanja nakon utakmice kada bi u kafiću pokraj stadiona iz sveg glasa pjevali stare partizanske i komunističke pjesme. Naravno, nakon što bi se dobro opili krenuli bi praviti nered po gradu. Omiljena meta bili su im poslovni ljudi u odijelima koje bi, pred zgroženim slučajnim prolaznicima, znali iz čista mira pretući nasred ulice. Posebno su mrzili žene na menadžerskim pozicijama. Jednom prilikom stali su ispred najveće banke u gradu i razvukli transparent na kojem je pisalo "Direktorice i osobne bankarice nisu naše drugarice!". Nedjeljama bi se s ostalim mladim radikalnim ljevičarima okupljali pred crkvama i vrijeđali vjernike kada bi izlazili s mise. "Idite u Vatikan!", "Da vjerujete u Krista bilo bi više komunista" samo su neke od pogrdnih parola koje bi izvikivali uplašenim ljudima.
Dvojica prijatelja dane su provodili u Goranovu stanu u centru grada. Njegovi starci bili su članovi ljevičarske stranke koja je hrvatsku državnu neovisnost priznavala samo kao privremeno rješenje do novog ujedinjenja jugoslavenskih naroda pod vodstvom obnovljene Komunističke partije. U stanu su obično glasno slušali albume bendova kao što su Kud Idijoti, Let 3 i Hladno pivo, ili su vrijeme kratili trolanjem i hejtanjem po internetu. Bilo im je zabavno ispod tekstova koji veličaju hrvatski patriotizam ili intervjua demokršćanskih političara i intelektualaca pisati uvredljive komentare i prijetnje. Navečer bi voljeli pogledati omiljenu televizijsku emisiju čiji je voditelj bio poznat po veličanju staljinizma i koji je svojevremeno skrenuo pažnju javnosti poziranjem u uniformi vojnika Crvene armije. Najdraže su im bile one emisije u kojima bi povjesničari, pjevači i nogometaši dokazivali da je cijela priča o Bleiburgu potpuno izmišljena, te iznosili dokaze da je Goli otok bio tek radnički kamp u kojem su radnici svoje slobodno vrijeme provodili u pjesmi i plesu.
Nakon što je Ivan na prsa istetovirao crvenu zvijezdu petokraku Goran je preko cijelih leđa dao istetovirati srp i čekić. Izgledali su zastrašujuće kada bi onako nabildani obrijanih glava s bejzbolskim palicama u rukama ljeti po jadranskim gradovima dočekivali strane turiste u skupim automobilima. Svaki za koji bi procijenili da je skuplji od 10 tisuća eura zaustavili bi, a vlasniku naredili da se vrati u svoje kapitalističko – izrabljivačko gnijezdo.
S vremenom su shvatili da je sve u čemu su kao klinci uživali, poput tučnjava, prijetnji i šovinističkih skandiranja po stadionima, postalo nedovoljno. Borba za besklasno društvo i obnovu Jugoslavije zahtijevala je veće žrtve. Ivan je znao gdje otac, bivši rezervni oficir JNA, čuva svoj kalašnjikov. Goran se potrudio iz ormara svog djeda (bivšeg milicionera) neprimjetno uzeti dobro uščuvani pištolj. Saznavši gdje će se i kada susresti visoki crkveni predstavnik i predsjednik Hrvatske domoljubne stranke odlučili su se za akciju. Jednog prohladnog travanjskog jutra autobusom su se dovezli u blizinu poznatog restorana na periferiji grada, i pritajili se u obližnjem parku. U trenutku kada su se dva automobila zaustavila na parkiralištu, a omraženi likovi poznati iz medija izašli i krenuli prema restoranu Ivan i Goran su potrčali. Došavši na svega nekoliko metara od svojih meta dogodilo se... ništa!
Hrvatska ima problem s desnim, a ne lijevim ekstremizmom
Da, nasreću nije se dogodilo ništa jer je cijela priča izmišljena i nevjerojatna. Oni rijetki mladi ljudi koji po Facebooku ili Instagramu stavljaju slike partizanskih narodnih heroja i njihovih porušenih spomenika nikada ni na koji način nisu predstavljali sigurnosnu prijetnju društvu i ustavnom poretku Republike Hrvatske. Po hrvatskim se stadionima ne pjevaju partizanske pjesme i ne izvikuje "Smrt fašizmu – sloboda narodu". Ljevičari desničarima u Hrvatskoj ne prijete smrću.
Hrvatski ljevičari se ponose partizanskim antifašističkim pokretom i ulogom Komunističke partije u njegovoj organizaciji, ali ne negiraju partizanske i komunističke zločine. Nije zabilježeno postojanje, a kamoli pjevanje pjesama kojima bi se opravdavalo postojanje Golog otoka ili slavilo nehumane postupke tamošnjih čuvara. Članovi hrvatskih lijevih političkih stranaka u posljednjih se 30 godina nikada i nigdje nisu zalagali za obnovu Jugoslavije, a mnogi od njih su se 1991. dobrovoljno uključili u borbu za hrvatsku neovisnost. I vjerojatno najvažnije, u Hrvatskoj ljevičari ne tuku ljude po ulicama, ne nose oružje i ne pucaju po onima s kojima se ne slažu.
Ali nažalost da, itekako se događa da oni koji izvikuju ustaški pozdrav "Za dom spremni" već u sljedećem koraku izvikuju "Srbe na vrbe" ili "Ubij pedera!". Da, na hrvatskim televizijskim stanicama postoje emisije koje propagiraju mržnju na nacionalnoj, rasnoj ili ideološkoj osnovi, a čiji se voditelji (i gosti) ne srame svojih simpatija prema ustaškom pokretu. Da, u Hrvatskoj postoje pjevači koji pjesme započinju s ustaškim pozdravom i koji pjesmama slave zločine počinjene u ustaškom logoru Jasenovac. Da, u Hrvatskoj političari iz lijevih stranaka i lijevo orijentirani intelektualci i novinari godinama dobivaju prijetnje smrću od onih koji sami sebe nazivaju hrvatskim nacionalistima i ustašama. U Hrvatskoj se tiskaju knjige i snimaju filmovi koji na temelju falsifikata i laži nastoje umanjiti ustaške zločine i opravdati represivnost ustaškog režima. Da, oni koji po hrvatskim gradovima prebijaju Srbe, crnce, migrante ili homoseksualce "slučajno" su uvijek ekstremni desničari, nikad, ali baš nikad ljevičari.
Dakle, što se još treba dogoditi da država shvati kolika joj opasnost prijeti od onih koji hrvatski nacionalizam koriste kao podlogu i motivaciju za mržnju i nasilje? Zar trebaju uzeti oružje u ruke i početi pucati po neistomišljenicima?
E, pa sad se i to dogodilo.
