R kao razmjerni izbori, referendum...

Razmjerni izbori - tip izbora za predstavnička tijela koji se temelji na zamisli pravednoga političkog predstavljanja svih dijelova biračkog tijela i, sukladno tome, raspodjeli mjesta u njima koja je razmjerna broju glasova što su ih dobili pojedini izborni akteri. Razmjerni su izbori bili politički odgovor na nepravednost povijesno starijih većinskih izbora. Zagovaratelji razmjernih izbora pozivali su se ponajprije na zamisao o pravednome i poštenome političkom predstavljanju, koje jamči i predstavljenost političkih manjina. No isticali su i niz dodatnih prednosti razmjernih izbora kao što su poticanje izborne participacije, mali broj propalih glasova, ograničenje biračkih utvrda zbog otežana političkog monopliziranja nekog kraja od jedne stranke, podjelu vlasti između stranaka i interesnih skupina, otežano petrificiranje stranačkog sustava i otvaranje prostora za institucionalnu artikulaciju novih političkih ideja, struja, pokreta, stranaka i dr. Nasuprot tome, protivnici razmjernog predstavništva tvrdili su da je ono izgrađeno na pogrešnom uvjerenju kako su moderni parlamenti predstavnička tijela, dok su oni zapravo odavno izgubili tu ulogu i pretvorili se u tijela za uspostavu i kontrolu vlasti. Osim toga, izabrani zastupnici ne predstavljaju dijelove biračkog tijela, kako implicitno prepostavlja model razmjernog predstavništva, nego cijelo biračko tijelo odnosno cijeli narod. Razmjerni izbori i nisu izborni postupak nego “matematička operacija”, “statistički postupak” kojim se društvena struktura preslikava na parlament, koji prestaje biti tijelo izabranih predstavnika i pretvara se u sliku stranačkih odnosa. Stranke su preuzele suverenu vlast od naroda. Oni daju nerazmjernu moć malim strankama, čime fragmentiraju parlament te slabe i destabiliziraju političku vlast u cjelini, potiču cijepanje i radikalizaciju političkih stranaka, stimuliraju neodgovornost zastupnika prema biračima, slabe njihove uzajamne veze i sl.
razmjerni izborni sustav, tip izbornog sustava koji se temelji na načelu pravednoga političkog predstavljanjabiračkog tijela i raspodjeli mjesta u predstavničkom tijelu prema pravilu razmjernosti glasova i mandata. Prvi je put primijenjen u parlamentarnim izborima u Belgiji 1899, potom u Finskoj 1906. i Švedskoj 1907, da bi se u prvoj polovici 20. stoljeća proširio u većinu europskih zemalja. Glavni strukturni elementi razmjernih izbornih sustava jesu višemandatni izborni okruzi, listovno izborno natjecanje, kategorijalno ili ordinalno glasovanje, te primjena metoda najvećeg ili izbornog broja u pretvaranju glasova u mandate. Tendencijski utječu na nastanak višestranačkih sustava u parlamentu i stvaranje koalicijskih vlada, uravnoteženiji odnos između parlamenta i vlade, discipliniranih stranačkih frakcija u parlamentu i jakih političkih stranaka i stranačkih sustava u cjelini. S obzirom na strukturu, razvrstavaju se na različite podtipove. Većina anglosaksonskih autora   klasificira razmjerne izborne sustave samo prema obliku izbornog natjecanja na sustave s listovnim natjecanjem i pojedinačno prenosivo glasovanje kao sustav s pojedinačnim natjecanjem. Uzme li se u obzir više kriterija, onda se razlikuju razmjerni sustave u višemandatnim izbornim okruzima, čisti, kompenzacijski i personalizirani razmjerni sustavi, te pojedinačno prenosivo glasovanje.

Referendum - oblik i institut izravne demokracije kojim građani neposredno odlučuju o nekom političkom ili društvenom pitanju ili izravno legiti miraju odluku vlasti o tome pitanju. U referendumu nema alternativne mogućnosti izbora jer glasači mogu samo prihvatiti ili odbaciti predloženo rješenje. Bitno ga određuje postotak participacije, jer je njegova pravna valjanost obično zakonski uvjetovana izjašnjavanjem određenog postotka glasača, kao i rezultat, jer se uspjelim smatra obično samo onaj referendum na kojemu je odluka donesena natpolovičnom većinom glasova. U kontinentalnoj europskoj (njemačkoj) tradiciji razlikuju se tri oblika referenduma: (1) pučka inicijativa kao pravo cijelog puka ili jednoga njegova dijela da nametne javnu raspravu o nekom pitanju i traži pučko izjašnjavanje o njemu; (2) pučka odluka kao oblik izravnoga glasovanja o nekoj političkoj temi; (3) pučko zakonodavstvo kao oblik pučkog prihvaćanja ili odbacivanja nekog zakona. U anglosaksonskoj tradiciji pučka se inicijativa smatra potkategorijom referenduma, a opoziv se drži glasovanjem o prestanku mandata izabrane osobe oblikom izravne demokracije koji zapravo izlazi iz okvira referenduma. Više je mjerila prema kojima se klasificiraju i tipologiziraju referendumi. Prema pravnim pretpostavkama, referendum može biti obvezatan, što podrazumijeva zakonsku obvezu građana da sudjeluju na njemu, i neobvezatan, što znači da građani slobodno odlučuju hoće li sudjelovati na referendumu. Prema pravnim posljedicama, referendum također može biti obvezatan, što znači da njegova odluka obvezuje tijela vlasti da je provedu, i savjetodavan, što znači da njegova odluka nije obvezujuća i da vlast samostalno odlučuje o tome hoće li je prihvatiti. Prema razini na kojoj se provodi, razlikuju se nacionalni i lokalni referendum. Prema temama o kojima se odlučuje, referendumi se dijele na konstitucionalne (odlučuje se o prihvaćanju novog ustava i reformama postojećeg ustava, opstanku ili ukidanju monarhije, reformi biračkog prava i izbornog sustava, zabrani ekstremističkih stranaka, državnom financiranju stranaka, prihvaćanju protuterorističkih zakona i sl.), moralne (utvrđuje se prihvaća li većina građana ozakonjenje razvoda braka, pobačaja, eutanazije, smrtne kazne, prohibicije, odvojenost crkve od države i sl.), pragmatične (odnose se na zemljišne, mirovinske, obrazovne, radne, zdravstvene, prometne i druge zakone), teritorijalne (odlučuje se o državno-pravnom statusu neke nacionalne države, jer podrazumijevaju odluke o državnom osamostaljenju istupanjem iz složene državne zajednice, o ujedinjenju s drugim državama, priključenju ili secesiji dijelova države, o ulasku u međunarodne gospodarske, političke i vojne organizacije i institucije itd.). U suvremenoj političkoj praksi referendum se najčešće poistovjećuje s plebiscitom, premda ta dva pojma nisu posve istoznačna.

Regionalni izbori - izbori za regionalna predstavnička tijela u federalnim i decentraliziranim državama koje su institucionalizirale regionalnu autonomiju u obliku posebnih federalnih ili upravnih jedinica (republika, pokrajina, provincija, kantona, regija i dr.). Regionalni izbori pretežito su “mješavina” institucionalno-političkih i socijalno-strukturnih obilježja nacionalnih i komunalnih izbora. Općenito su denacionaliziraniji i depolitiziraniji od nacionalnih izbora, ali nacionaliziraniji i politiziraniji od komunalnih. Utjecaj afektivne vezanosti birača uz političke stranke slabiji je nego u nacionalnim izborima, ali jači nego u komunalnima. Sadržajna i kandidatska orijentacija birača u glasovanju izraženija je nego u nacionalnim izborima, ali potisnutija nego u komunalnima. Izborna participacija i kompetitivnost općenito su veće nego u komunalnim izborima, ali slabije nego u nacionalnima. Kako se regije unutar jedne države gospodarski, politički, kulturno i socijalno razlikuju, postoje i značajne međuregionalne razlike u izborima. Oni se često provode po različitim izbornim sustavima, u njima se natječu različite političke stranke s različitima politikama, a jedna stranka nerijetko zastupa različitu politiku o istom problemu u različitim regijama, ovisno o strukturi biračkog tijela, političkoj i kulturnoj tradiciji regija i dr. Zahvaljujući povijesnoj ukorijenjenosti i uspješnoj prilagodbi potrebama regionalnih biračkih tijela, mnoge su se regije pretvorile u svojevrsne biračke utvrde određenih političkih stranaka.

Reizbor - pravno-politički institut kojim se omogućuje ponovni izbor neke osobe na određeni javni položaj. To je ključno pitanje predsjedničkih izbora, pa he reizbor predsjednika riješen nekoliko načina: (1) reizbor predsjednika države zakonski je zabranjen te jedna osoba može obavljati tu dužnost samo jedanput u životu; (2) zakonski je zabranjen konsekutivni reizbor predsjednika države te se jedna osoba ne može dva ili više puta uzastopce natjecati za tu funkciju, ali ustavno nije zabranjeno da se opet natječe nakon što protekne jedan ili više mandata otkako je prestala biti predsjednikom države; (3) reizbor predsjednika države zakonski je ograničen na dva konsekutivna mandata te jedna osoba može u životu biti predsjednik države samo dva puta uzastopce; (4) reizbor predsjednika države ustavno nije ograničen te se jedna osoba može natjecati za to mjesto više puta. Potpuna ili konsekutivna zabrana reizbora predsjednika države uglavnom je uvjetovana povijesno-političkim iskustvima određenih zemalja, ponajprije južnoameričkih, u kojima se neograničeni reizbor pokazao legalnim načinom pretvaranja predsjednika države u diktatora, a predsjedničkog sustava vlasti u autoritarnu diktaturu. Osim toga, smatra se da mogućnost konsekutivnog reizbora općenito dovodi predsjednika države u povlašteni položaj pred ostalim takmacima za tu funkciju jer mu omogućuje da se u vlastitoj izbornoj kampanji koristi institucionalno-političkim, medijskim, financijskim i ostalim resursima koji su mu na raspolaganju kao predsjedniku države. Pravo na neograničeni reizbor brani se, pak, načelnim argumentom o nedopustivom uskraćivanju pasivnoga biračkog prava bilo kojemu pojedincu, kao i empirijskim argumentom da ne bi trebalo sprječavati ponovni izbor onih koji su u svom mandatu dokazali da znaju dobro vladati državom. Zagovornici drukčijeg stajališta odgovaraju kako je posrijedi tzv. svrhovito kršenje demokratskih načela u kojemu se povredama pojedinačnih političkih prava pretpostavlja interes za zaštitom demokracije.