Nekima od nas, rođenima krajem sedamdesetih, „Džinovski“ će zauvijek biti mnogo više od dobrog albuma. Nekoliko godina prije njegovog izlaska, u onim posljednjim danima uoči rata, Zagreb je bio izuzetno uzbudljiva glazbena sredina u kojoj su nastupali kako punopravni (The Fall), tako i nadolazeći velikani alter-rocka (Ride, Pixies), a još uvijek aktivni novovalci počeli su dobivati opaku konkurenciju u obliku Majki, Overflowa i ostalih pulena Zdenka Franjića koji su polako, ali sigurno počeli izbijati na površinu. Prve granate rasturile su zagrebačku (dakako, i hrvatsku) alternativnu scenu na sve strane, uzbune su otjerale buntovne klince s gitarama iz atomskih skloništa, a umjesto uzbudljivih inozemnih bendova mojoj su se generaciji nudili raspjevani domoljubi i dance karikature. Samim time, ne treba čuditi što nam je prvijenac četvorice punkera iz zagrebačkog kvarta Gajnice toliko značio – skoro svaki od Miletovih, ironičnih i zajebantskih, ali vrlo inteligentnih stihova doživljavali smo kao svoje himne, sretni što je iz svog tog kaosa izronila grupa koja bi mogla postati naša Azra ili Film.
Otad je prošlo stvarno puno godina tijekom kojih je Hladno pivo dobacilo čak i do samostalnih koncerata u Areni, serijom mainstream hitova među svoje obožavatelje „regrutiralo“ čak i one kojima glazba nije mnogo više od nečeg što im krati čekanje na semaforu te, prilično neizbježno, izgubilo dio one, sada već sredovječne, originalne punk ekipe s početaka koja im nije mogla oprostiti što su se „prodali“. Svima njima, kao i brojnim generacijama koje se ne sjećaju tih legendarnih ranih albuma i koncerata, u ožujku su poklonili tri rasprodane večeri u Ksetu i u cijelosti odsvirali „Džinovski“ jednako bijesno, brzo i neukrotivo kao u vrijeme kada smo „Dobro veče“, „Svirajte nešto ljubavno“ i „Trening za umiranje“ oduševljeno preslušavali na slabašno produciranom, razvaljenom demu, nestrpljivo iščekujući dan kada ćemo ih konačno čuti na pravom albumu. Dapače, većinu pjesama s debija, kao i nekolicinu s nasljednika „G.A.D.“ u Ksetu su izveli bitno superiornije studijskim originalima, prvenstveno zahvaljujući sada već zavidnom instrumentalističkom stažu i upravo nevjerojatnoj interakciji s potpuno raspamećenom publikom. S druge strane, punkerski duh teško je istjerati iz benda poput Hladnog piva pa su na trenutke i beskrajno šarmantno ispadali iz ritma.
Ne mogu i ne želim nagađati kako će izgledati nastavak karijere Hladnog piva, no zahvaljujući ovom CD/DVD-u još smo jednom dobili priliku vratiti se u dane kada je „Džinovski“ predstavljao možda i jedini tračak nade da će zdrav razum i rock'n'roll jednom zauvijek pobijediti primitivizam koji nas okružuje. Nažalost, samo usputni pogled na naslovnice novina i portala svakodnevno podsjeća koliko smo bili u krivu.
