O sumraku pravosudnog sustava u Hrvatskoj sve nam je bilo poznato i bez zadarskoga slučaja, u kojem je odvjetnik Darka Kovačevića Daruvarca različitim procesnim "smicalicama" uspio ishoditi slobodu za svog klijenta, zadarskog nasilnika koji je zvjerski pretukao osamnaestogodišnju djevojku.
Odavno smo sve o tome naučili pa nam je poznato da sinkopa može spasiti ubojicu u prometu, da presuda za ratni zločin ne garantira da onaj protiv koga je donesena neće sjediti u Saboru, da sudski procesi zbog političke korupcije mogu trajati duže od desetljeća, da se kriminalac i tatin sin kod kojeg je pronađeno nekoliko kilograma droge može izvući bez jednog jedinog dana zatvora. Ukratko, naučili smo da hrvatskom pravosuđu ne treba (uvijek) vjerovati, niti od njega očekivati pravdu. Ta životna lekcija najbolnija je kad je ispisana na vlastitoj koži, kao što je - uz krvave podljeve i slomljene kosti - ispisana na koži žrtve zadarskog nasilnika Darka Kovačevića Daruvarca.
U novoj lavini javnog zgražanja hrvatskim pravosuđem, povodom zadarskog slučaja, u jednoj od brojnih reakcija spomenuta je i Istanbulska konvencija, dokument koji bi trebao biti okosnica učinkovitije zaštite žena od nasilja. Socijaldemokratski Forum žena, naime, podsjetio je da je "Hrvatska država u kojoj je Istanbulska konvencija ratificirana, no ništa nije učinjeno da se intervencijom u zakone ili barem odgovornošću u vođenju postupka spriječi ovakva praksa". Ovaj dokument, što plastično daje do znanja zadarski slučaj, u Hrvatskoj je još uvijek mrtvo slovo na papiru, što imamo zahvaliti činjenici da je ratificirana nedavno. Za donošenje zakonodavnih akata i svih drugih mjera koje je imaju pratiti potrebno je puno vremena, koje je izgubljeno zbog upravo sulude javne rasprave i pritisaka najkonzervativnijih snaga u hrvatskom društvu.
Ipak, zadarski je slučaj važno osmotriti u svjetlu spomenute konvencije, jer ovaj primjer najbolje govori o čemu se radi u dokumentu koji su toliki mnogi komentirali, a toliki rijetki pročitali. Važno je, jer slučaj premlaćene osamnaestogodišnjakinje zorno ukazuje zašto je Istanbulska konvencija važna i zašto bi država morala punom snagom krenuti u implementaciju dokumenta čija je osnovna svrha "zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji".
U dvanaestom članku Istanbulske konvencije navedeno je da će države potpisnice "poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca". Za slučaj nasilja u Zadru ovaj članak je važan, jer obrana nasilnika Darka Kovačevića Daruvarca inzistirala je upravo na tome da žrtvu prikaže kao ženu "lakog morala", a društveni i kulturni obrazac ponašanja žena i muškaraca podrazumijeva da je muškarac koji mijenja partnerice jebač, a žena koja mijenja partnere kurva, koja zaslužuje da bude kažnjena, u najboljem slučaju javno osramoćena, a u najgorem - teško premlaćena ili ubijena.
Na suđenju u Zadru besprizorni nasilnik Darko Kovačević Daruvarac insistirao je da svjedokinja - vlasnica kafića u kojem je teško premlatio djevojku - opiše snimku koju joj je jednom pustio žaleći se na ljubavne probleme što ih je navodno imao sa žrtvom premlaćivanja. Njegov cilj bio je dati do znanja sudu da se čak i majka premlaćene djevojke žalila na laki moral svoje kćerke. Članak 42. Istanbulske konvencije odnosi se na ovakav pokušaj opravdavanja nasilja te izričito kaže da "se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za nasilje". - Ovo osobito obuhvaća tvrdnje da je žrtva prekršila kulturne, vjerske, društvene ili tradicionalne norme ili običaje prikladnog ponašanja, navodi se u Konvenciji.
Ono što je trenutačno najaktualnije u zadarskom slučaju jeste zaštita žrtve od ponovljene viktimizacije, kao i zaštita njezine obitelji. U predmetnom slučaju stvari stoje tako da je majka premlaćene djevojke dala otkaz na poslu, jer se boji za sigurnost svoje djece. Također, majka premlaćene djevojke prijavila je brojne poruke koje je shvatila kao prijetnje. Obitelj žrtve doslovno živi u svakodnevnom strahu, s pravom nemajući povjerenja u mjere zaštite koje je u ovom slučaju propisao sud.
Monstrumu iz Zadra jeste zabranjeno da se približava premlaćenoj žrtvi i njezinoj obitelji, ali to nije spriječilo daljnju traumatizaciju žrtve i njezine obitelji. - Prijetili su nam. Zvali su nas na telefon. Njoj su govorili neka si spremi sprovod majci kao što je spremila ocu i da će nas ubiti radi toga što se sve vodi. Ja sam imala preko 107 poziva, isto kao i ona, rekla je majka premlaćene djevojke. U članku 56. Istanbulska konvencija propisuje mjere zaštite, gdje se kaže da je država potpisnica dužna osigurati zaštitu žrtve, kao i zaštitu njezine obitelji i svjedoka "od zastrašivanja, osvete i ponovne viktimizacije".
Osamnaestogodišnja žrtva zadarskog nasilnika prema slovu Konvencije morala bi imati i "osiguran pristup uslugama koje olakšavaju njihov oporavak od nasilja" - pravno i psihološko savjetovanje, financijsku pomoć..., kao i "pristup zdravstvenim i socijalnim službama te da službe budu odgovarajuće opremljene, a stručne osobe osposobljene za pružanje pomoći žrtvama i njihovo upućivanje odgovarajućim službama". U zadarskom slučaju, oporavak žrtve sastoji se od nove traumatizacije puštanjem nasilnika na slobodu, od straha da bi se nešto moglo dogoditi njoj i obitelji, od javne sramote kojoj je nastoje izložiti plasirajući između redova tezu da je zbog svog ponašanja zaslužila da je "njezin muškarac dovede u red".
Da je do sada u sustavu zaživjelo sve ono što u stoji u dokumentu kojeg su konzervativne i klerikalne snage u Hrvatskoj pokušale prikazati kao sotonino maslo, premlaćena djevojka iz Zadra danas bi zasigurno manje strahovala za svoj i za živote članova svoje obitelji, a nasilnik Darko Kovačević Daruvarac danas bi umjesto na jutarnju kavicu eventualno mogao izići u kružnu šetnju zatvorskim dvorištem. Međutim, kako od Istanbulske konvencije za sada imamo samo jeku suludih rasprava o rodu, tako je i u posljednjem viđenom činu zadarskoga slučaja stvar vonjala na primitivizam. Ukazao se, naime, muškarac koji je spreman zaštititi premlaćenu djevojku, poduzetnik iz Zadra Josip Deur.
- Tko je samo pomisli krivo pogledati, a kamoli dirnuti, neka računa da je pogledao i dirnuo u mene. Ja ću je braniti, štititi i čuvati isto kao što štitim i svoju obitelj, plemenito je nastupio zadarski poduzetnik, na čemu mu je žrtva Darka Kovačevića Daruvarca toplo zahvalila. Iako je, rekosmo, u pitanju plemenit Deurov čin, poruka je sasvim neprilična. Ona poručuje ženi da jedinu učinkovitu zaštitu od nasilnika treba potražiti iza leđa muškarca koji joj je spreman stati u zaštitu.
Stavovi koji su izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora te ne odražavaju nužno stav redakcije portala Vijesti.hr
