U Velikoj Kladuši, na ledini, zadnjem mjestu prije njihova cilja, zapeli su ljudi. Najmlađi ne znaju da njih i njihove roditelje zovu izbjeglicama, migrantima. Znaju da su na putu, danima, mjesecima, godinama. Od ove točke nema dalje. Zapeli su pred vratima Europske unije. Na vratima stražari hrvatska policija. Čim se pročulo da smo ekipa iz Hrvatske, prišla nam je žena iz Afganistana pokazujući da ju je netko tukao te da nam želi nešto pokazati.
Njezin suprug i sin, pokazuju nam ozlijede koje su im, tvrde, nanijeli hrvatski policajci, kada su prije par dana pokušali prijeći granicu. S istom pričom pridružuje se i mladić iz Nepala. Osim ruku i nogu, stradali su i mobiteli.
The Game. Igra. Tako ovi ljudi nazivaju trenutak kada se odvaže na prelazak granice. U opasnu igru upuštaju se iz očaja jer za njih legalnog načina prelaska granice nema. Neki pokušavaju toliko dugo da su naučili jezik.
"Telefon su bacili, pare uzeli, policija na granici, hrvatska policija uzme sve telefone, sve pare, ne daju ništa, razumiješ?!", kazao nam je jedan od migranata. Na pitanje koliko su puta pokušali preći granicu, tvrdi nekoliko puta.
Profesor iz Bagdada, priča nam kako je u iz Iraka pobjegao zbog neslaganja s aktualnom vlašću. Nakon što su mu ubili dvije kćeri, odlučio je pobjeći iz zemlje. U kamp je stigao dan prije nas.
"Čujem puno priča, ali ne vjerujem dok ne vidim na svoje oči", govori nam. Ponudio se prevesti nam priče koje su ljudi željeli podijeliti s nama. "Kaže da ih je hrvatska policija tukla i psovala ih", priča. Nakon istog iskustva, afganistanska obitelj zaglavila je u ovom spontano nastalom kampu, gdje se koncentriraju vraćeni s granice.
Ali je, s trudnom suprugom i troje male djece, iz Iraka avionom stigao u Beograd. Nakon tri mjeseca u Srbiji, krijumčarima je platio dvije tisuće eura da njega i obitelj prebaci u zapadnu Europu. Krijumčari su nestali s novcem, a oni su zaglavili ovdje u nadi da će Hrvatska jednom otvoriti granicu. "Pokušali smo dva puta, drugi put nas je policija uhvatila i odvezla 20 kilometara od BIhaća. Cijeli dan smo hodali dovde", govori Ali.
Pokazuje nam kako su svi dobili svrab i uši. Higijenski uvjeti u kampu su izrazito loši. Liječničku pomoć tri puta tjedno pruža mobilna ekipa Liječnika bez granica. Osim njih, ljudima na ovom tužnom mjestu pomaže pokoja nevladina organizacija i volonteri. Nakon što je livada uz šumu postala stanica ljudi koji nazad ne žele, a naprijed ne smiju, volonteri iz udruge No Name Kitchen pomogli su im podići šatore i sagradili priručne tuševe. Svakodnevno donose hranu i odjeću iz donacija a prikupljaju i svjedočanstva policijskom nasilju na granicama.
"Prošli tjedan prijavili smo oko stotinu slučajeva 'push backova' koji su uključivali nasilje, a žrtve hrvatske policije koja je glavni počinitelj su bile i žene i djeca", priča nam Karolina, članica udruge No Name Kitchen. Ideja je podizanje svijesti o tome što se na granicama doista događa. Zakon svima jamči pravo na zahtjevanje azila, bez obzira jeste li ušli u zemlju legalno ili ilegalno. No, to pravo se, tvrde volonteri na našoj granici konstantno krši.
Osim što je protuzakonit, ovakav način "čuvanja" europskih granica potiče krijumčarenje ljudima, objašnjava Karolina. "Zapravo, ljude su proglasili ilegalnim, jer nemaju legalan i sigurna pristup Europi, to je osnovni problem. Nema legalnog prelaska za njih i zato pokušavaju prijeći granicu, tzv. ilegalno, i nakon toga su kažnjeni i gurnuti još dublje u ilegalni život", objašanjava Karolina.
U trenutku našeg posjeta ovdje se nalazilo oko stotinu ljudi koji su se upustili u spomenutu "Igru"- ilegalan prelazak granice. Neki hodaju danima, neki plaćaju krijumčarima, neki uzmu taksi ili autobus do pograničnih mjesta. Na mjesnom kolodovoru su stalni putnici. U kućici prodavačice karata zatekao se i vozač autobusne linije koju izbjeglice koriste.
"Kad vidiš među njima dijete, onda ti se okrene sve. Dijete ne zna, dijete traži, dijete plače, ono ništa ne zna. No, tu je politika umiješana, i u Hrvatskoj i u Bosni i u cijeloj Europi. Bude puno djece. To je žalosno", govori. Jedna obitelj iz Iraka upravo se spremala na put. Dan prije pokušali su bezuspješno prijeći granicu. Vidno utučeni vraćaju se prema Bihaću, prema hotelu Sedra u Ostrožcu.
Tamo su prije mjesec dana premještene obitelj iz kampa u Kladuši, koje se vraćaju nakon neuspješnih pokušaja prelazaka. Tamo smo zatekli Saru i Azru iz Iraka. One su s djecom i Azrinim suprugom pokušale prijeći u Hrvatsku i tražiti azil. Policija im nije dozvolila.
"Kaže da su im razbili mobitele, razbili zaslone, tukli su nas palicama, previše su nas kaznili", govori. Sara je kršćanka, pobjegla od muža koji je podlegao radikalnom vjerskom okruženju. Ne razumije zašto joj Hrvatska ne daje priliku za azil.
U svojem izvješću pod naslovom Putovanja očajnika, UNHCR je zabilježio 1500 izbjeglica i migranata kojima je uskraćen pristup postupku azila, i 700 slučajeva u kojima se spominje prekomjerna upotreba sile od strane policije.
Iz Isusovačke službe za izbjeglice hrvatskom MUP-u poslano je desetak dokumentiranih prijava o prekomjernoj uporabi sile i sprečavanju ljudi da zatraže azil. Odgovor iz MUP-a uvijek je isti - policija radi svoj posao, nepravilnosti nema. Ministar unutarnjih poslova išao je toliko daleko da je izjavio da se migranti sami ozlijeđuju. Nije našao vremena komentirati ovu temu za našu emisiju.
"Dehumanizira ih se, oduzima im se ljudskost, reći će se da su ilegalci, ektremni muslimani, sve ono čega se bojimo, oko čega imamo predrasude, i onda će to nesvjesno reći, znači možemo se prema njima ponašati s nasiljem, oduzimati im dostojanstvo, jer znači oni nisu ljudi", govori nam Tvrtko Barun iz Isusovačke služba za izbjeglice.
To jesu ljudi. S modricama od policijskih palica, žuljevima od hodanja, borama od brige za svoju djecu. Ljudi koji će probavati prijeći granicu dok god im ne uspije, jer alternative nema. Europska politika zaključala im je vrata, istovremeno kroz prozor vičući da se protivi nasilju nad izbjeglicama.
