Trebala je to biti još jedna novinarska priča, u žargonu redakcije rekli bi "follow up", nastavak prvog dijela priče, novinarske uspješnice koja je osvojila srca čitatelja. Ali u drugom nastavku sa sretnim završetkom, trijumfom života.
Priča o Nepalki Durgi Phuyal i njezinim sunarodnjacima, koji su prošli pakao u Hrvatskoj i potom dohvatili sreću, prenijeli su je i nepalski mediji, a kasnije je i francuska novinska agencija Associated France Press poslala kameru u Zagreb kako bi također snimila ovu priču. Težina njezine sudbine oslikala je što se događa s jednim dijelom radnika iz Trećih zemalja kada ih napuste u Hrvatskoj, daleko od njihovih domovina, kada se ljudi nađu izgubljeni u tuđem prostoru, kada se boje, kada su na rubu očaja. Ona je mjesecima bila bez posla, spavala na podu bez jastuka i deke.
Ovo puta pošli smo po nastavak - Durga je dobila posao snova, u središtu grada, u mirisnom salonu za ljepotu u kojoj joj na vrata dolaze zagrebačke dame, bivše i sadašnje misice, glumice, Crème de la crème. I onda...
Novinarski zadatak rasplinuo se u milisekundi dok sam je kao novinarka čekala u salonu koji je bio gotovo nestvaran uz umirujuću glazbu u pozadini i nježnim notama opuštajuće mirisnog ulja u zraku. Tkalčićeva ulica vani lagano je žuborila, a vrata salona otvorila je Durga.
'Hvala vam, sad sam sretna'
Bio je toj onaj trenutak kad svijet stane i prestane žuriti, kad se zamrzne vrijeme i sve emocije svijeta kad se zgusnu u samo jednoj točki. Ova 27-godišnja Nepalka, najnježnije, najkrhkije građe na svijetu, raširila je svoje ruke i osmjeh do neba u pozdrav prijateljstva.
"Thank you, mam... Thank you so much... I'm happy now! (Hvala, gospođo... Veliko hvala.... Sada sam sretna!)", rekla je i zagrlila me, ali ne malo; bio je to zagrljaj iskrene privrženosti koji se iznosi samo nekad i samo nekima.
Nježno se uz mene priljubila, ta žena koja tek ako se propne na prste možda dosegne visinu od 165 centimetara (i samo možda). Novinarski oklop u tom trenutku je pao i neka se čitatelji ne ljute što će ovi reci biti malo nježniji, malo topliji od čistog novinarskog članka, Durgina gesta, ispunjena s toliko emocije, ljubavi i pažnje to je zaslužila.
Sekunde su trajale, Durga nije puštala zagrljaj, tiho je ponavljala "hvala... toliko sam sretna!". Uzvratila sam joj zagrljaj ljudski, jer bio je to trenutak kad sam iz novinarskog oklopa ušla u tijelo čovjeka, a svaki novinar u kodu svog posla kao prvo načelo, duboko vjerujem, mora imati čovječnost.
Zagrljaj je prerastao u jecanje
Sekunde su prerasle u minute, Durga nije puštala, počela je tiho jecati, njezina šminka počela se topiti po mojoj majici, ali ona je i dalje držala, čak saplela svoje prste iza mojih leđa i naslonila glavu. Krenuli su potoci suza, jecanje je postalo glasno, dah joj se isprekidao...
U pozadini salona stajali su njezine kolege, mislili su da je ušla još jedna u nizu novinarki koje su viđali tih dana, jer otvorili su ekskluzivni salon u središtu grada, bilo je materijala za naslovnice - 'Prvi put u Hrvatskoj'.
Ali mi nismo došli po priču o salonu, nego po priču o Durgi. Reagirali su zaštitnički na njezine suze, skočili u pomoć - jer njihova je prijateljica i kolegica plakala, drhtala u nečijem zagrljaju. "Što se događa?", pojavilo se pitanje u zraku.
"Pustite, one se znaju, novinarka zna Durginu priču", podigla je voditeljica salona ruku i dala znak kolegama da ne prekidaju trenutak. I ne znam koliko smo ostale zaleđene u trenutku, minute su se gomilale, možda je to bilo pet, deset ili više minuta, Durga je plakala, kao da se oslonila na svoj jastuk i iskreno suzama iznijela svu težinu i sav teret koji u sebi čuva. U znak kolegama da je sve u redu, da Durga nije u opasnosti, dobacila sam: "Ona je prijateljica...".
O Durgi smo pisali prije godinu i pol dana, mjesecima je spavala na podu, bez deke i jastuka sve dok nije našla hrvatski par Kerepčić iz Zagreba koji joj je pomogao.
Ponovila nam je svoju priču nakon što je smirile emocije našeg susreta, popila čašu vode koju su joj pružili kolege, i koji su mobitelom iz ruke uspjeli sačuvati naš susret za vječnost. Osjećala sam da je u redu da snime naš trenutak i zagrljaj i izustila: "Želim da ovo vide svi oni koji zarađuju na ljudskim životima."
Bez posla i na cesti
U Hrvatsku je stigla iz Nepala prije tri godine. Prvo je došla u Split i radila u praonici rublja. "Nakon mjesec i pol rekli su da više nemam posao i da zovem agenta. Zvala sam, došla u Zagreb, zvala opet, ali je odbio pomoći. Rekao je da ja nisam njihov problem. Bila sam na cesti", ponovila nam je priču. Prvi put nam je rekla i da su joj iz agencije poručili da joj nisu oni niti otac niti majka, da nije njihov problem.
Bila je na cesti i uporna, neprestano zvala istu agenciju pa su i popustili. Kaže, rekli su da je vode u hotel, ali bio je to stan sa starom kupaonicom, starom kuhinjom. Tvrdi da je plaćala 75 kuna za jedan dan, jedan krevet. Tražili su novac da plati, ali navodi da nije imala ništa. Tražila je agenciju novac, na kraju su je istjerali van s prtljagom.
Durga nam je prije godinu i pol ispričala da je s prijateljicom spavala na podu bez jastuka i deke
Do Božića bez ičega
Uz nju su se u istom problemu tada našli još jedna Nepalka te nekoliko sunarodnjaka. U kratkim crtama prepričava da se do Božića našla na cesti. Zazvonili su telefoni, Durga je od sunarodnjaka saznala za obitelj Kerepčić koja ima agenciju za uvoz stranih radnika, ali i da su voljni pomoći. Pojavili su se u Gajnicama, nekoliko dana prije Božića, u dvorištu kuće u kojoj su smještaj imali sunarodnjaci iz Nepala koji su radili za obitelj Kerepčić. Oni su i pozvali hrvatske "šefove" u pomoć.
Na kiši pred Božić tražila je pomoć
Ružica i Matija Kerepčić, vlasnici agencije "Snaga budućnosti", nisu tada dvojili - često su im dolazili stanci koji bi izgubili posao, a oni su ih prihvaćali. Ali taj dan nitko ih nije mogao pripremiti da je pred vratima kuće u Gajnicama 50-ak radnika, među njima je bila i Durga.
Durga je pomoć potražila kod obitelji Kerepčić
Durga se ponovno prisjetila - padala je jaka kiša, ona nije imala niti jaknu. Njezini sunarodnjaci zaštitili su svojim tijelima Durgu od pogleda ulice, stajala je iza njih i čekala sudbinu. Bio je to jedan od najmučnijih trenutak Ružice Kerepčić. Kad nam je prije godinu i pol dana prepričavala taj trenutak, doslovno se raspala pred kamerama, mahala je rukom i molila da prestanemo snimati jer je bio to bolan trenutak.
Svo dostojanstvo koje čovjek ima, bilo je poraženo u sceni koju je Ružica gledala - hrpa stranih radnika koji stoje kao vojnici na kiši i skrivaju od pogleda Durgu koja je bila slomljena duha, slomljena tijela, gotovo bez ikakve odjeće. Probila se tada Ružica do Durge i Božić je tog trenutka stavljen na čekanje. Njezino troje djece, obiteljsko slavlje, pripreme za najtopliji kršćanski blagdan, pretvorio se u akciju spasa za ovu Nepalku i njezine sunarodnjake.
Akcija spasa za Nepalce
Trebalo ih je utopliti, nahraniti, naći im mjesto gdje će prespavati. A opet - strani su to radnici, tko su oni, odakle, imaju li papire, jesu li legalno ili ilegalno u Hrvatskoj. U paralelnoj akciji trebalo je pobrinuti se za ljude, biti humanitarac, i u isto vrijeme u trenutku kad malo koji državni ured radi, povesti golemu akciju provjere tko su ti ljudi, kako su došli, zašto su na ulici i mogu li se riješiti statusi.
Tada nam je Matija Kerepčić rekao da je slupao auto, u tri dana skoro nije spavao, trebalo je naći deke, madrace, odjeću...
Novi život i novi posao
Godinu i pol dana od tog mučnog susreta, Durga je blistala, sjedila je sa mnom u salonu ljepote u Tkalčićevoj ulici. "Mislim da je ovo za mene...", rekla nam je baršunastim glasom. Sklopila je ruke na svoja prsta i kao da pokazuje da u srcu drži njoj posebnu osobu. Salon ljepote "Matru Head spa" otvorila je Ružica i Durga je dobila posao snova.
"Misliš li da je ovo za vas?", pitala sam Durgu i pokazala na salon.
"Mislim da jest, sad moram dati najbolje od sebe, otvorili smo salon i moram dati sve od sebe za gospođu Ružicu. Toliko sam ponosna", govorila je i ponovno pustila suzu radosnicu.
Blistala je, u elegantnoj košulji salona, sa zlatnom izvezena imena "Matru", na Durgu je padalo meko svjetlo u oazi ljepote i opuštanja. I nije to bilo kakav salon, već sam navela da su se izredali novinari u njemu. To je prvi licencirani salon za poseban tretman za ljepotu i opuštanje - Head spa, pomalo nezgrapna engleska naziva za koji još nemamo hrvatsku istoznačnicu.
Majstorica za Head spa
Ali zamislite apsolutno hedonistički tretman masaže vlasništva, pomiješanog s elementima akupresure, saune za kosu i nježnog istezanja i masiranja vratne kralježnice. Durga je dobila certifikat da je majstorica tog zanata, salon u kojem radi ima prvi licenciju za Head spa. Ali je ona i majstorica za Hyggee Spa by Ao Lado iz Daegua iz Južne Koreje, tretman za ljepotu lica.
Durga je postala majstorica za Hyggee Spa by Ao Lado iz Daegua iz Južne Koreje
Mnoge Zagrepčanke već posjećuju njezin salon kako bi izgledale lijepo i uživale u božanskoj njezi. Durga nam je ponosno pokazala svoj novi posao, nije mogla ni sanjati nešto ovako veliko, lijepo i ekskluzivno.
"Je li sretna?", pitala sam.
"Da, gospođo", više puta je ponavljala. Otkriva, u Nepalu je bio veliki festival, njima jako važan, možda nešto kao naš Božić ili Uskrs, voljela je i ona doći, ali osjetila je odgovornost da još nije vrijeme. Salon se tek otvorio, govorila je da mora sada dati najbolje od sebe. "Moram biti odgovorna", rekla je.
Salon koji skriva veliku priču
I dok su drugi novinari objavili priču o ekskluzivnom salonu ljepote, u kojem su se već izredale sadašnje i bivše misice, glumice, ponosno na svojim društvenim mrežama objavile da su si priuštile božanski tretman dostojan riječi hedonizam, javnosti je ostala skrivena Durga i njezina velika priča.
Sada nam je ponosno ispričala što radi.
"Head spa je jako opuštajući tretman, i ponosna sam kad ga radim jer je to moj profesionalni posao i dajem sve od sebe. Gosti su opušteni, pomognem im da se oslobode stresa, i često dobijem napojnicu", otkriva nam.
I opet - ta žena najnježnije građe, koja pojavom odaje dojam da je još curetak, možda jedva punoljetna, Nepalka je od 27 godina koja je spavala mjesecima na podu bez jastuka, deke, ičega...
"Gdje ste sad smješteni, imate li svoj krevet, deku", pitala sam.
'Imam sve'
"Da, imam sve, imam stan s prijateljicom. Imam sve", kaže uz osmjeh i otkriva da u svom domu kuhaju svoja jela začinjena mirodijama i kurkumom, ali da voli i hrvatsku kuhinju.
"Piletinu i krumpir", otkriva na hrvatskom jeziku što od "našeg" voli. Dodaje da zna puno hrvatskog, razumije ga, ali da slabo govori, pa nabacuje nekoliko hrvatskih riječi i dodaje: "Može malo pričati na hrvatski."
Meni je dovoljno, nije lako progovoriti na hrvatskom, a ona je otkrila da se ovdje osjeća kao kod kuće. Na pitanje, kad bi mogla, što bi poželjela, tri želje, samo odmahuje glavom da ima sve: "Dobru plaću, stan, imam sve!". Opet, nutkala sam da izabere - kad bi imala svoju kuću, gdje bi ona bila.
"U Hrvatskoj, ovo je moj dom", govori. Kaže, planira jednom otići u Nepal, o ljubavi ne otkriva puno - ali da bi ipak voljela da je to netko iz njezine domovine, ali i da bi uvijek tražila blagoslov svoje obitelji, majke i oca.
Dok smo bili s njom u salonu, otkrila je i da je njezin brat dobio vizu, da dolazi u Hrvatsku. Pa i jest, već je sletio u Zagreb i kaže da će joj biti lakše, imat će nekog svog kraj sebe.
I Durgin brat dobio je vizu i stigao u Hrvatsku: 'Bit će mi podrška'
Na pitanje, što bi pomoglo njezinim sunarodnjacima kad dođu u Hrvatsku, odgovara da je njihov dolazak jako skup i da je loše ako nemaju osiguran posao.
'Radnici trebaju znati gdje dolaze, koji posao rade'
"Potrebna im je pomoć i mislim da bi se trebalo znati tko dolazi, s kakvim obrazovanjem i kakvim iskustvom. Također, Nepalci bi trebali znati na koji posao dolaze, kolika im je plaća i za koga će raditi", govori Durga. Dodaje i da ne bi trebalo masovno dovoditi ljude, možda grupe od 10 do 20 ljudi.
Za ljude u Hrvatskoj kaće da se većina ljudi lijepo ponaša i da su ljubazni.
"Ja volim i dajem ljudima ljubav i oni je meni uzvraćaju", govori Durga, a njezina kolegica Biljana Lukić Laras, koja je iz ruke mobitelom snimila naš zagrljaja na početku, a onda i naš razgovor, dodaje: "I mi volimo tebe..."
I Biljana je plakala kad je vidjela koliko je osjećaja Durga iznijela, tu navalu svega što se nataložilo u njoj, sjećanja na teške trenutke kad je izgubila nadu, dostojanstvo, i onda ponovnu sreću.
Bijana i Durga postale su prijateljice, Biljana je hrvatski predstavnik tvrtke i otkriva nam: "Prije nekoliko mjeseci upoznala sam Ružicu Kerepčić koja je otvorila salon. Ono što sam doživjela kroz ovo iskustvo ne mogu opisati. Ako postoji još netko poput Ružice, neka se javi, voljela bih ih upoznati. Kad je Ružica preuzela brigu o njoj, dala joj je sigurnost, toplinu i ljubav. Durga je to zaslužila."
Kaže, Durga o teškim trenucima ne govori.
'Durga svoju priču ne priča'
"Da nisam od drugih čula Durginu priču, možda je ne bi sama ispričala, jer o tome ne razgovara često. Jako je skromna, ona pokazuje samo radost i sreću. Rasplakala se jer ste vi novinari iznijeli javnosti njezinu priču, ona to inače drži za sebe, možda da nas ne opterećuje ili iz nelagode da ne bi ocrnila hrvatske poslodavce", govori Biljana. Nastavlja da je veza s Ružicom priča o ljubavi, zahvalnosti i hrabrosti.
Durga i Biljana (u sredini)
Biljana je imala što za dodati i o Durginom iskustvu kad se našla na cesti bez posla, u zemlji koja je na drugom kraju svijeta od njezine domovine.
'Dajte radnicima posao, dom i hranu!'
"Neka svaki poslodavac stavi svoje dijete u stranu zemlju, neka njegovo dijete ovo prođe. Pitala bih se kako se njegovo dijete osjeća, znajući da dijete nema kud i kako... Trebaju se mijenjati okviri. Ako si doveo radnika, daj mu ono što zaslužuje: posao, dom i hranu. Osnovno je da čovjek dostojanstveno živi", govori Biljana.
O odnosima u salonu kaže da se pogledima prate, ako kome treba ruka pomoći da se odmah uskače. Nastavlja: "Mi smo jedine licencirane za Hedya Spa iz Koreje i Higia Spa s Tajlanda. Dajem sve od sebe u poslu, a Durga je uvijek tu za pomoć i podršku."
A kako ljudi reagiraju kad vide Durgu i kolege iz drugih zemalja?
"Stranke reagiraju predivno, predivno!", gotovo skače od sreće Biljana. "Neki traže isključivo Durgu, potom našu kolegicu također Nepalku Rasmitu Nepali, Marlona Villesca Pascuala, dečka s Tajlanda... A kad žene njega vide - raspamete se, sve loše iz tijela izlazi kad od nastupi i isfenira im kosu!", veselo će Biljana.
Marlon je Filipinac, ranije je radio u Dubaiju, tamo je bio oko šest godina. Otkud Hrvatska? "Zapravo sam htio doći u Europu, nije mi bila ideja doći u Hrvatsku. Tako se dogodilo i ovdje sam presretan", otkriva nam Marlon, a ja primjećujem da ima njegovaniju kosu od mene.
Marlon nakon Dubaija, sreću našao u Zagrebu
Laska mu to i širi najveći osmjeh. Na pitanje zašto je htio u Europu, iskren je: "Htio sam biti svoj, ne skrivati se. To nisam mogao u Dubaiju. A ovdje sam slobodan, uživam!". Kaže da nije imao loših iskustava, da su svi jako ljubazni. A kako on radi? Zamislite čovjeka koji naprosto obožava svoj posao, koji uđe u svoj svijet u kojem sigurno stupa, u kojem ima ideju što radi, unosi veliku strast i daje sebe cijelog. A klijentice? Nakon njegove četke i njegova fena, izgledaju kao božice.
Tu je i Rishikesh iz Nepala koji je također došao iz Dubaija, tu je nekoliko mjeseci i kaže da je sretan što je sreo Ružicu, dobio je i on posao iz snova u salonu. Njihov kolega iz Sirije sramežljivo zamolio da razgovaramo drugi put jer ne govori dobro engleski.
Drugi ga bodre jer ne govori najbolje jezik, ali njegov osmjeh je zarazan i izmjenjuje tople poglede sa svima. I baš svi oni do reda su skočili kad se Durga rasplakala na početku našeg susreta, svi su dobronamjerno i zabrinuto htjeli priteći i s olakšanjem ustuknuli kad su doznali da je sve u redu, da je Durga dobro, da su to bile samo emocije koje nije mogla sakriti.
Naravno da su u pozadini natočili čašu vode i pričekali trenutak kad je Durga udahnula i obrisala suze. Čaša je to prijateljstva i ljubavi, a u ovom salonu, skrojenom i otvorenom samo radi Durge, i više je nego puno ljubavi.
