Dok političari i politikanti raspravljaju o Zakonu o udomiteljstvu i svađaju se oko toga tko bi smio, a tko ne biti udomitelj ili posvojitelj, dotle su domovi za nezbrinutu djecu puni djece koja bi, uz bolji zakon od postojećeg, lakše našla ono što im je u djetinjstvu najpotrebnije - obitelj.
Ogorčene zbog politikantskih rasprava koje se vode oko prijedloga Zakona o udomiteljstvu, u emisiji Provjereno Nove TV dvije su danas odrasle žene ispričale svoje tužne priče o djetinjstvu provedenom u domu za nezbrinutu djecu. Prva od njih je Splićanka koja je željela ostati anonimna. Ona je s dvije godine života, u domu, upoznala svoje nove roditelje. No, zbog sporosti sustava iz doma je izašla tek s 12 godina.
"Zauvijek si obilježen kao domsko dijete"
"Nisu me mogli usvojiti jer tada je važilo ako se biološki roditelj javlja barem jedanput u šest mjeseci, bilo tko, on ili ona, premda za oca ne znam ni tko je, nemaju vas pravo usvojiti niti udomiti", priča anonimna Splićanka koju je kao šestomjesečnu bebu prabaka odnijela u dom želeći je zaštititi od obitelji u kojoj je rođena.
No, uspjela je tek nakratko jer je bila silovana prvi put kad joj je bilo devet, a drugi put kad je imala deset i pol godina. Silovao ju je očuhov sin, a kasnije su to učinili i njezini vršnjaci u domu. U djetinjstvu je trpjela stalna zlostavljanja, i verbalna i fizička. Sve to nosi u sebi već trideset godina nastojeći koliko-toliko normalno živjeti. Jedanaest i pol godina, koliko je provela u domu, uglavnom su joj bile nalik paklu s kojim bi se teško nosila i odrasla osoba, kamoli dijete u najranjivijoj dobi.
Sličnu, no ipak nešto manje traumatičnu priču, ispričala je za emsiju "Provjereno" Nove TV Florije Aslani, bivše domsko dijete, a danas samohrana majka dvije djevojčice. Niti ona nikad nije našla ono što je željela - sigurnost i toplinu doma.
"Uvijek pod pritiskom da će ti se netko rugati i odbaciti i da si zauvijek obilježen kao domsko dijete. Ako ustrajem u tome da ima nade, da ću dati sve od sebe, onda bi trebalo biti bolje", kaže Florije koja je od devete godine života živjela po domovima za djecu, a sve je to utjecalo na njezin manjak samopouzdanja i nerazumijevanje okoline.
(foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Interes za posvajanjem velik, a za udomljavanjem mali
U Hrvatskoj je trenutačno nešto više od 800 djece po domovima, a samo u onom najvećem, Dječjem domu u Nazorovoj u Zagrebu, smješteno je dvjestotinjak djece u dobi do sedam godina. Ravnateljica tog doma, dr. med. Jasna Ćurković Kelava, kaže kako je među njima dvadesetak djece koja godinama čekaju na posvajanje. S druge strane, čak 1400 obitelji želi posvojiti djecu, a godišnje tek stotinjak djece stekne uvjete za posvajanje, a posvojeno ih bude i manje. Da bi došlo do toga, potrebno je biološkim roditeljima oduzeti roditeljsku skrb, a taj postupak pokreću centri i imenuju sudovi.
"I kad budu okončani, dijete ima 12 ili 13 godina. I mi sad imamo nekoliko takve djece koja su raspoloživa za posvojenje, ali za koju nitko nije pokazao interes'', objašnjava Kelava.
No, dok je interes za posvajanjem velik, za udomljavanjem je premali pa je struka odlučila napraviti novi zakon o udomljavanju. No, pojavile su se dvije prepreke: nekima je sporna činjenica da bi udomljavanje postalo zanimanje (udomiteljima bi bio priznat radni staž i dobivali bi naknadu od 2500 kuna), a neki se pak spore oko toga trebaju li istospolni parovi imati pravo na udomljavanje djece.
"Spolna orijentacija aposlutno nema veze s odgojem djece. Živimo u društvu koje se ne temelji na znanju. Ja mogu razumijeti predrasude, to mi je i posao da ih razumijem. Jedno je razumjeti različite stavove, drugo je znanje", ističe dr.sc. Bruna Profaca, psihologinja iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
(foto: PIXSELL)
"Radije bih da idu u udomiteljsku obitelj nego u dom"
Anonimna Splićanka s početka priče prvi put je, u prilogu emisije "Provjereno", nakon 28 godina došla pred dom za djecu gdje je provela jedanaest i pol godina.
"Mislila sam da ću kada dođem ovdje osjećati bijes, ali ništa, nema nikakvog filinga. Ravnodušna skroz, a to je dobro. To vam je isto kao kad vojnik prođe rat i što doživi u ratu, to pokušava zaboraviti", objašnjava Splićanka koja u sebi čuva tajnu o onome što je doživjela u domu.
Splićanka sada ima obitelj, muža, djecu, roditelje koji je obožavaju. A Florije ima dvije curice, krov nad glavom koji je privremen jer je ustupljen od doma u kojem je odrastala. I nezaposlena je.
"Nitko ne razmišlja da ja moram podrediti posao svojoj djeci, da ne želim da idu u dom, da ne mogu raditi od 5-6 ujutro. Moja najveća je želja imati dom za svoju obitelj, da nismo beskućnici. Ne dao Bog da mi se nešto dogodi. Radije bih da idu u udomiteljsku obitelj, nego u dom. Koliko god se tamo trudili, nije isto kao kada imaš obitelj", govori Florije.